U današnjem članku pisat ćemo o porodici koja je provela 40 u izolaciji bez ikakvog kontakta sa svijetom.U nastavku teksta vam prenosimo njihovu nevjerovatnu priču.
Zvuči gotovo nevjerovatno, ali porodica Likov iz Sovjetskog Saveza provela je više od 40 godina u potpunoj izolaciji, duboko u sibirskoj tajgi, bez ikakvog kontakta sa ostatkom svijeta. Njihova priča predstavlja jedno od najfascinantnijih svjedočanstava o ljudskoj izdržljivosti, vjeri i odlučnosti da se živi po sopstvenim pravilima – bez struje, bez tehnologije i bez ijedne moderne tekovine.
Sve je počelo 1936. godine, kada je Karp Likov, član stroge pravoslavne sekte starovjeraca, donio sudbonosnu odluku da sa suprugom Akulinom i dvoje male djece pobjegne od sovjetske represije. Nakon što su komunisti ubili njegovog brata zbog religijskih uvjerenja, Karp je zaključio da je jedini način da zaštiti porodicu – potpuni bijeg iz društva. Sa nekoliko osnovnih alata, vrećom sjemenja i starim primjercima Biblije, Likovi su napustili sve što su poznavali i zaputili se duboko u sibirsku divljinu.
Nastanili su se u oblasti planine Abakan, stotinama kilometara udaljenoj od najbližeg naselja. Tamo su sagradili primitivnu kolibu od drveta i blata, gdje su decenijama živjeli u samoći. Njihov svakodnevni život bio je obilježen borbom za preživljavanje. Hranu su sami uzgajali – krompir, raž, grašak – a odjeću izrađivali od lanenih vlakana i kože divljači. Zimi, kada bi temperature padale i do -40°C, jedini izvor topline bila je vatra koju su ložili i skromne rukotvorine koje su ih štitile od hladnoće.
Vremenom su Akulina i Karp dobili još dvoje djece – ukupno četvoro: Savin, Natalija, Dimitri i Agafija. Ta djeca nikada nisu vidjela drugog čovjeka osim svojih roditelja. Nisu znala šta su telefoni, automobili, pa čak ni hljeb. Njihov svijet bio je ograničen na beskrajne šume, rijeke i zvijezdano nebo iznad njihove kolibe.
Tek 1978. godine, nakon više od četiri decenije izolacije, dogodio se trenutak koji će zauvijek promijeniti njihov život. Grupa sovjetskih geologa, koji su iz helikoptera istraživali region, slučajno je uočila dim i odlučila da provjeri o čemu se radi. Bili su zapanjeni kada su u dubokoj šumi otkrili porodicu za koju niko nije znao da postoji. Likovi su bili iznenađeni, ali su goste primili mirno i čak sa znatiželjom.
Geolozi su im donijeli poklone: ogledala, šećer, plastiku, pa čak i hljeb. Međutim, porodica je većinu tih stvari odbijala, smatrajući ih nepotrebnim ili grešnim. Ono što je posebno fasciniralo istraživače bio je jezik kojim su govorila Likovljeva djeca – iako potpuno nepismena, koristila su ruski jezik iz 19. vijeka, netaknut modernim izrazima i stranim riječima.
- Nažalost, nakon ovog prvog susreta sa civilizacijom, zadesila ih je serija tragedija. Tokom nekoliko narednih godina, troje djece i sam Karp su preminuli – većinom od bolesti ili iscrpljenosti. Jedina koja je preživjela bila je najmlađa kćerka Agafija Likova, koja je nastavila da živi sama u kolibi svojih roditelja, u srcu sibirske tajge.
Agafija, koja je danas u poznim godinama, postala je simbol otpora modernizaciji i životu u skladu s prirodom. Iako joj je više puta nuđen smještaj u gradu i život u zajednici, ona je sve ponude odbila. Povremeno prima pomoć od lokalnih vlasti, novinara i putnika namjernika, ali i dalje čvrsto vjeruje da joj je mjesto u divljini.
Priča o porodici Likov postala je predmet brojnih dokumentaraca, knjiga i antropoloških istraživanja. Njihov život i danas inspiriše ljude širom svijeta, jer pokazuje koliko daleko su pojedinci spremni da idu kako bi očuvali svoju vjeru, principe i porodicu. Agafijin izbor da ostane u tajgi, uprkos mogućnosti udobnijeg života, svjedoči o snazi ljudskog duha i vezi s prirodom koju moderna civilizacija teško može razumjeti.
Porodica Likov ostaje jedan od najradikalnijih primjera potpunog povlačenja iz civilizacije i podsjetnik na to da je moguće živjeti izvan savremenog svijeta – ali uz ogromne žrtve i nevjerovatnu izdržljivost. Njihova priča živi kao legenda o istrajnosti, hrabrosti i snazi ljudske volje.
