Neki ljudi na ovom svijetu od samog početka nose teško breme sudbine.Kao odrasli čovjek on ima samo jednu želju da je pita zbog čega je to uradila.
Ipak, to ih ne sprječava da ustraju u potrazi za istinom, čak i ako odgovore čekaju cijeli život. Ovo je priča o čovjeku čije djetinjstvo nije počelo s ljubavlju, već sa napuštanjem, ali koji je uprkos svemu sačuvao snagu da postavi pitanje koje mu od rođenja odzvanja u srcu: “Zašto?”
- Životna priča Sajmona Proteroa počela je 1966. godine na jedan od najtužnijih mogućih načina. Kao tek rođena beba, ostavljen je ispred toaleta Doma za nezbrinutu djecu u malom velškom selu. Pronađen svega nekoliko sati nakon rođenja, bio je prebačen u bolnicu i stavljen pod hitnu njegu. Bio je bez imena, bez porodične istorije, bez ikoga da ga zagrli i pruži mu utjehu. Sve što je imao bila je budućnost koju će tek graditi s ljudima koji će ga prihvatiti.
Sreća u nesreći stigla je kada su ga usvojili ljudi velikog srca. Njegovi usvojitelji pružili su mu dom, toplinu i ljubav, brižno ga odgajajući u selu nedaleko od mjesta gdje je napušten. Kada je napunio devet godina, roditelji su, uz pomoć stručnjaka, odlučili da mu otkriju istinu o njegovom porijeklu. Trudili su se da mu to kažu na što nježniji način, ali ta spoznaja ostavila je dubok trag na njegovoj duši. Tog dana, u srcu dječaka rodila se snažna želja da jednog dana pronađe biološke roditelje i sazna zašto su ga ostavili.
Godine su prolazile, a Sajmon je odrastao u čovjeka koji je nosio teret tišine o svom rođenju. Ohrabren ljubavlju i podrškom svoje supruge Helen, odlučio je da započne potragu. Prijavio se u televizijsku emisiju koja pomaže ljudima da pronađu izgubljene članove porodice. Nije znao mnogo – ni tačno mjesto rođenja, ni imena roditelja. Ali želja za odgovorima postala je još jača nakon smrti voljene supruge, koja je dijelila njegovu potrebu da otkrije istinu.
- Uz pomoć DNK analize i istraživačkog tima emisije, došlo je do značajnog otkrića. Nakon skoro šest decenija, pronađena je njegova biološka porodica. Sajmon je prvi put u životu bio na korak do odgovora koje je toliko dugo tražio. Ipak, sudbina je za njega imala još jedan bolan udarac. Njegova biološka majka, sada žena u dubokoj starosti, odbila je da ga upozna. Tvrdila je da se ne sjeća detalja iz tog perioda i izrazila strah od mogućih zakonskih posljedica. Za Sajmona, koji je toliko dugo sanjao o tom susretu, to je bio trenutak još jednog odbacivanja.
Ali uprkos tom bolu, pojavio se tračak nade. Članovi šire porodice, rođaci s majčine strane, izrazili su želju da ga upoznaju. Zahvaljujući njima, Sajmon je po prvi put vidio svoju fotografiju iz vremena kada je bio beba, sačuvanu u starim novinskim člancima iz 1966. godine. Taj trenutak bio je ispunjen suzama – ne samo zbog tuge, nego i zbog osjećaja da je ipak pronašao mali komad svoje prošlosti.
I danas, Sajmon priznaje da ne prestaje da mašta o susretu sa majkom. “Želim joj samo postaviti jedno pitanje – zašto?” rekao je jednom prilikom, glasom u kojem se osjećaju i bol i nada. Osjećaj napuštenosti prati ga tokom cijelog života, ali ga nije slomio. Naprotiv, pretvorio se u snagu koja ga gura naprijed u potrazi za istinom.
Za njega su njegovi usvojitelji pravi roditelji. Oni su mu pružili sve – ljubav, dom, vrijednosti i podršku da postane čovjek kakav je danas. Ipak, pitanje koje nikada ne napušta njegove misli – “Zašto me je moja majka ostavila?” – ostaje bez odgovora.
Sajmon i dalje čeka. Strpljivo, tiho, ali s vjerom da vrata koja su danas zatvorena jednog dana ipak mogu biti otvorena.
