Ovo je priča o ženi koja je preživljavala stalnu borbu sa ocem koji je bio zavisnik od alkohola.U nastavku članka donosimo vam njenu priču.
Odrastanje u porodici gdje je alkohol svakodnevni gost ostavlja duboke, neizbrisive ožiljke. Takvo djetinjstvo često oblikuje čovjeka na načine koje on ne razumije dok ne odraste. Priča jedne žene iz Niša, koja je svoje prve godine provela uz oca koji je bio zavisan od alkohola, odražava bol, tugu i stalnu borbu koja je skrivana od očiju svijeta.
- U svom ranom sjećanju, još kao mala djevojčica, pamti očev zagrljaj – topao, ali obavijen mirisom alkohola i osjećajem nelagode. Taj kontrast, između ljubavi koju je žudjela da osjeti i straha koji je dolazio s njom, bio je konstanta njenog djetinjstva. Otac nije bio zlostavljač u fizičkom smislu, ali njegova zavisnost je bila tiha, uporna i razoravajuća. Kada bi bio trijezan, bio je gotovo neprimjetan, odsutan. A kad bi pio, postajao je glasniji, prisniji, emotivno nepredvidiv – i upravo to je bilo ono što je najviše boljelo.
Porodica spolja nije djelovala drugačije od drugih – dvoje djece, majka koja se borila da zadrži kontrolu, i otac koji je imao svoje “dobre dane”. No iza tih vrata odvijala se svakodnevna drama koju su samo oni iznutra osjećali. Alkohol je bio stalni član domaćinstva – nepozvan, ali uvijek prisutan. Svaki put kad bi plata stigla, počinjala je borba. Majka bi pokušavala da sakrije novac, da sačuva nešto za hranu i djecu. Otac, kad ne bi dobio ono što želi, reagovao bi burno. Nekad bi danima nestajao, a kad bi se vratio, dolazio bi razbijen, izgubljen, ne prepoznajući ni sebe ni porodicu kojoj se vraća.
Jedna scena iz djetinjstva duboko joj se urezala u pamćenje. Nakon što je otac nestao na tri dana, vratio se kući potpuno zapušten, s pohabanim buketom cvijeća koji je očigledno bio ukraden sa groblja. Na traci je pisalo “Posljednji pozdrav”. Taj trenutak nije bio samo strašan – bio je simboličan. Kao da je nosio posljednji pozdrav samom sebi, svojoj porodici, svojim obećanjima. Majka ga tada nije grdila, nije pitala gdje je bio. Samo ga je okupala i smjestila u krevet, tiho, kao da to nije bio odrasli čovjek, već dijete kojem treba pomoć.
Kako je rasla, osjećaj sramote se produbljivao. U tinejdžerskim godinama, kada je počela tražiti svoje mjesto u društvu, počela je i da se sve više stidi svog porodičnog života. Jednom prilikom, dok je šetala sa drugaricama, zatekla je oca kako leži na klupi, zagrljen sa praznom flašom vinjaka. Panično je pobjegla, moleći se da ga niko nije prepoznao. Taj trenutak joj je bio posebno bolan jer je shvatila da joj stid počinje zamjenjivati saosjećanje. U tom trenutku više nije vidjela oca – već osobu koja je razorila sve što joj je bilo sveto.
Počela je da moli majku da ga ostavi, da prekine tu priču i sačuva ono što je još moglo biti sačuvano. Ipak, majka nikad nije mogla da se odluči na taj korak. Kao da bi razvod značio konačan poraz, priznanje da je sve bilo uzalud. U toj borbi, između ljubavi i boli, majka je birala trpljenje. A Maja, iako mlada, morala je da nauči kako da emocionalno preživi među ruševinama jednog doma.
Godine su prolazile, ali ožiljci su ostajali. Odrasla je noseći sa sobom osjećaj nevidljive krivice, straha i stalne potrebe da ne bude teret nikome. Naučila je da čita emocije na licima ljudi, da prepozna kad neko skriva nešto iza osmijeha – jer je to i sama godinama radila.
Njena priča nije izuzetak. To je tiho svjedočanstvo mnogih koji su odrasli u sličnim okolnostima. Priča o disfunkcionalnoj porodici, o tišini koja zna da vrišti, o ljubavi koja ne uspijeva da pobijedi poroke. Ali i o snazi – ne onoj bučnoj i herojskog tipa – već tihoj, unutrašnjoj snazi koja tjera čovjeka da ustane svakog jutra i nastavi, bez obzira na sve.
