Danas se u pravoslavnoj tradiciji s posebnim poštovanjem obilježava uspomena na Svetog apostola Judu, jednog od dvanaestorice najbližih Hristovih učenika.
Iako njegovo ime često budi zabunu zbog sličnosti s Judom Iskariotskim, koji je izdao Isusa, ovaj Juda je potpuno drugačija ličnost. On je poznat i pod imenima Levije i Tadej, i bio je čovjek duboke vjere, neizmjerne hrabrosti i iskrenog pokajanja.
Njegovo porijeklo vodi iz plemena Davidovog i Solomonovog, što ga povezuje s biblijskom kraljevskom lozom. Prema predanju, Juda je bio sin Josifa, koji je kasnije bio obračnik Presvete Bogorodice, i majke Salomije. Tako se smatra da je Juda bio u srodstvu sa Isusom Hristom, a jedan od njegove braće bio je Jakov, koji je kasnije nazvan “bratom Gospodnjim” zbog svoje duboke odanosti Hristu.
- Uprkos rodbinskoj vezi, Juda je iz skromnosti i poniznosti izbjegavao da se tako naziva. Smatrao je da nije dostojan da se nazove Hristovim bratom, s obzirom na svoj raniji život koji je bio obilježen sumnjom, zavisti i duhovnim previranjima. Zato je radije govorio da je “brat Jakovljev”, ističući svoju potrebu za duhovnim očišćenjem i pokajanjem. Ovaj detalj oslikava njegovu unutrašnju iskrenost, što ga čini bližim ljudima i razumljivijim u svojim borbama.
Nakon Vaznesenja Hristovog, Juda se u potpunosti posvetio propovijedanju Evangelja. Njegovo misionarsko putovanje bilo je široko – obuhvatalo je Judeju, Galileju, Samariju, Idumeju, ali i udaljene krajeve poput Sirije, Mesopotamije, Arabije i Persije. Njegova želja da prenese vjeru bila je neumorna, vođena iskrenom nadom da će što više ljudi pronaći spasenje kroz Hristovu riječ.
Tokom svojih putovanja, Juda nije bio pošteđen teškoća. Trpio je progonstva, glad, umor i nasilje, ali nikada nije odustao. Njegova borba nije bila samo fizička – ona je bila duboko duhovna. Vodio je ljude iz idolopoklonstva ka istini, iz tame u svjetlost Hristove nauke. U jednom trenutku stigao je i do oblasti Ararata, gdje je uspio da mnoge okrene vjeri, oslobađajući ih zabluda i lažnih bogova.
- Kao i mnogi apostoli, ni Juda nije izbjegao mučeništvo. Vlasti tog vremena bile su surove prema onima koji su širili novu vjeru. Juda je bio uhapšen, mučen, ali je i u tim trenucima ostao vjeran svom pozivu. Njegova smrt bila je bolna – razapet je na krst, a potom pogođen strelama. Njegova posljednja borba završila se u znaku vjere i predanja, ostavljajući za sobom naslijeđe svetosti i primjer žrtve za viši cilj.
Vjernici ga danas doživljavaju kao zaštitnika u teškim trenucima, i s velikim povjerenjem mu se obraćaju molitvom. Vjeruje se da molitve upućene ovom svetitelju imaju posebnu snagu, naročito kada se nalazimo u stanju tuge, nesreće ili kada osjećamo da smo se udaljili od Božje blizine. Juda, koji je i sam prošao put sumnje i obraćenja, duboko razumije ljudsku slabost i zato se doživljava kao prijatelj pokajnika.
Na dan kada mu se crkveno odaje počast, vjernici izgovaraju posebnu molitvu posvećenu ovom apostolu. Ona u sebi nosi duh njegove vjere i bliskosti s Hristom. Riječi molitve podsjećaju na njegovu hrabrost i mučeništvo:
„Videći te kao Hristovog rođaka, o Judo, i kao hrabrog mučenika, svešteno te hvalimo, jer si obmane demonske razorio i veru sačuvao: Zato danas svesvetu uspomenu tvoju praznujemo i oproštaj grehova tvojim molitvama zadobijamo.”
Ovaj stih obuhvata cijeli njegov životni put – od ljudskih slabosti, preko duhovnog uzdizanja, do svetosti. Juda je pokazao da čovjek može da prevaziđe sopstvene nedoumice i greške kroz pokajanje, vjeru i predanost. Upravo zbog toga njegovo ime s poštovanjem izgovaraju svi oni koji traže nadu, oprost i snagu u trenucima tame.
Danas, kada se njegovo ime pominje u crkvama i domovima, vjernici se prisjećaju čovjeka koji je, iako rođak samog Spasitelja, prije svega bio služitelj vjere – ponizan, iskren i neustrašiv. Njegov život ostaje trajni podsjetnik da svetost nije dar bez truda, već plod borbe, vjere i ljubavi prema Bogu.
