Ovo je priča o djevojčici koja je rođena kao zdrava beba,i kao nedužno biće njen život je pretvoren u tragediju.Njena majka koja je imala zdravstvene probleme,ostavila je malenu bebu u kokošinjcu bez brige i njege.
Marija Isabel Kuaresma Dos Santos postala je poznata javnosti tek 1980. godine, kada su mediji otkrili njenu stravičnu životnu priču i nazvali je „pilećom djevojkom“. Rođena 1970. godine u selu Tabua u Portugalu, bila je potpuno zdrava beba, ali se njen život već u prvoj godini okrenuo u pravcu nezamislive tragedije. Njena majka, koja je imala ozbiljne mentalne probleme izazvane meningitisom, nije je prihvatila kao vlastitu kćerku. Umjesto ljubavi i njege, majka ju je ostavila u kokošinjcu — gdje će djevojčica ostati narednih deset godina, potpuno izolirana od ljudskog kontakta.
Iako je Marijina majka prema svojoj drugoj djeci bila brižna i pažljiva, prema Mariji se odnosila kao da ne postoji. Stariji sinovi živjeli su normalno — išli u školu, igrali se, jeli i spavali u toplim krevetima. Ipak, niko iz porodice, pa ni komšije, nisu preduzeli ništa da pomognu djevojčici. Dok su druga djeca učila i razvijala se, Marija je jela hranu predviđenu za živinu: ostatke sa stola, žitarice i listove kupusa. Njeno djetinjstvo bilo je lišeno svakog oblika ljubavi i socijalizacije.
Kada je imala šest godina, njena tetka je saznala u kakvim uslovima živi i alarmirala medicinske vlasti. Ljekari su došli, obavili pregled — u kokošinjcu — i konstatovali ozbiljna zaostajanja u fizičkom i psihičkom razvoju. Međutim, nijedna ustanova u zemlji nije htjela da primi Mariju. Rođaci su pokušavali da je smjeste u dom ili bolnicu, ali su ih sve institucije odbile, uz obrazloženje da ne znaju kako da postupaju sa djetetom u tako specifičnom stanju. U nedostatku boljeg rješenja, djevojčica je vraćena u kokošinjac.
- Ono što ovu priču čini još potresnijom jeste činjenica da je cijelo selo znalo za Marijinu situaciju, ali niko nije intervenisao. Komšije su, kako je kasnije pisano u inostranim medijima, smatrale da nije njihovo da se miješaju u tuđe porodične odnose. Njihova ravnodušnost dovela je do toga da djevojčica deset godina preživi bez osnovnih ljudskih potreba i komunikacije.
Prekretnica se dogodila 1980. godine kada je slučaj došao do medicinske sestre Marije Bijao iz bolnice u Tores Vedrasu. Nakon što je čula za neobičan slučaj, odlučila je da pronađe djevojčicu i pruži joj pomoć. Kada je stigla u selo, brzo je locirala kokošinjac i preuzela djevojčicu pod svoje starateljstvo. Marija je dvije sedmice provela kod nje, gdje je Bijao shvatila da joj je potrebna daleko šira pomoć od one koju može sama pružiti. Tada se obratila novinarima.
Priča o “pilećoj djevojci” ubrzo je bila na naslovnim stranama širom Portugala. Javnost je bila šokirana — ne samo zbog uslova u kojima je dijete živjelo, već i zbog ravnodušnosti države, medicinskog sistema i lokalne zajednice. Mediji su oštro kritikovali sistem koji je okrenuo glavu pred očiglednim zlostavljanjem.
Posebnu ulogu u spašavanju Marije imala je tadašnja prva dama Portugala, Manuela Eanes, koja je, dirnuta pričom, lično intervenisala i osigurala da djevojčica bude smještena u najbolji rehabilitacioni centar u zemlji. Tamo je uslijedila dugogodišnja borba za Marijinu rehabilitaciju.
Kada su stručnjaci procijenili njeno stanje, zaključili su da je mentalno na nivou dvogodišnjeg djeteta. Nije znala govoriti, nije plakala — jer nikada nije naučila kako da izražava emocije. Njeni pokreti oponašali su kokoške: kretala se sitnim koracima, mahala rukama kao krilima i ispuštala zvuke nalik kokodakanju. Ponašanje joj je bilo vođeno isključivo osnovnim instinktima preživljavanja, jer nije imala priliku da nauči ništa drugo.
Njeno tijelo bilo je iscrpljeno zbog loše ishrane, fizički je zaostajala za vršnjacima, a godinama nakon pronalaska, još uvijek nije mogla govoriti. Ipak, uz pomoć tima psihologa, defektologa i logopeda, naučila je osnovnu komunikaciju gestovima. Naučila je da sjedi za stolom, prepozna osnovne emocije i izrazi osnovne potrebe.
- Iako se nikada nije u potpunosti oporavila niti vratila „normalnom“ razvoju, napredak je bio značajan. Međutim, stručnjaci su naglašavali da će Marija vjerovatno do kraja života zadržati neke od ponašanja karakterističnih za ptice, jer su joj one bile prvi i jedini oblik identifikacije i komunikacije tokom formativnih godina.
Danas Marija Isabel živi u specijalizovanoj ustanovi, pod stalnim nadzorom stručnjaka. Javnost više nema pristup informacijama o njenom svakodnevnom životu jer je osoblje doma odlučno u namjeri da je zaštiti od daljnje medijske eksploatacije. Nije se pojavila nijedna nova fotografija od vremena kada je prvi put spasena. Uprkos svemu, oni koji brinu o njoj svjedoče da je uspjela razviti osnovne vještine za život i da je uspostavila neku vrstu stabilnosti.
Priča o Mariji Isabel je bolna opomena — o tome koliko je važno reagovati na nasilje, koliko je zajednica važna u očuvanju prava svakog djeteta i kako ravnodušnost može biti jednako razorna kao i aktivna zloupotreba. Marijina sudbina ostaje jedna od najmračnijih, ali i najpoučnijih priča modernog vremena.
