Ova priča ne govori samo o prolaznosti ljepote i mladosti, već i o tome kako nas rutina i nezadovoljstvo često zaslijepe za prave vrijednosti . I to sve dok nas strah od gubitka ne suoči s onim što zaista osjećamo.
Priča prati Timofeja Kuzmiča, starijeg muškarca koji se sve češće suočava sa razočaranjem i nezadovoljstvom u braku sa svojom ostarelom suprugom Dunjom. Njegova svakodnevica ispunjena je gorčinom i nostalgijom. Gledajući svoju ženu, razmišlja kako je starenje uzelo danak – nekada lijepa, vitalna žena s dugom kosom, živahnim pokretima i zanosnim očima, sada je postala slaba, troma i nezanimljiva. Dunja se teško kreće zbog otečenih vena, stenje dok navlači čarape, nosi debele naočare koje joj ruže lice, a njen smeh više ne zvuči kao nekad.
- Timofej se prisjeća kako je u mladosti obožavao njeno prisustvo – kretala se tiho kao mačka, imala je blag dah koji mu je mirisao na breskve i bila je njegov centar svijeta. Danas ga sve na njoj iritira – njen glas, izgled, navike, pa čak i to što mu nudi biljne pripravke za zdravlje. Iako mu ona brižno skreće pažnju da bi trebao posjetiti kardiologa zbog noćnog hrkanja, on to doživljava kao smetnju, negirajući sopstveno propadanje.
Dunja pokušava održati toplinu među njima šalama, savjetima i svakodnevnim razgovorima, ali Timofej sve to doživljava kao dosadu i teret. Njegove misli sve češće lutaju ka drugoj ženi – Svetki, mlađoj, energičnoj i vedroj osobi s kojom se osjeća živim. Upoređuje Svetku sa bajkom, sanjari o životu sa njom, poredeći je sa zamjenom starog auta – svoje Žigule – novom i uzbudljivom Tojotom. Kao što je auto zamijenio bez previše žaljenja, tako razmišlja i o tome da se riješi Dunje.
- Međutim, prekretnica se dešava jedne noći kada Dunja tokom sna prestane da reaguje. Timofej, isprva ljutit na njeno čudno hrkanje, ubrzo shvata da nešto ozbiljno nije u redu. U panici zove hitnu pomoć, trči od prozora do prozora tražeći znakove pomoći i naposlijetku, u očaju, sjeda pored nje, grčevito je držeći za ruku i moleći je da ostane živa. U tim trenucima postaje jasno da ispod slojeva iritacije i grubosti postoji dublja, potisnuta ljubav prema Dunji.
Hitna pomoć dolazi i Evdokija Vasiljevna, kako joj je puno ime, biva prevezena u bolnicu s dijagnozom moždanog udara. Nakon što se probudi i biva premještena u jednokrevetnu sobu, Timofej je odmah posjećuje. Kad je ugleda svjesnu i nasmijanu, emocije ga preplavljuju. Ponavlja joj koliko ga je uplašila i koliko mu znači. U suzama joj obećava sve što je ranije odbijao – ići će kod kardiologa, uzimat će biljne pripravke, pa čak će i nositi proteze koje mrzi – sve samo da ne ostane bez nje.
Dunja, sada slabog glasa, pokušava unijeti vedrinu u situaciju, šaleći se na račun bolničke sobe i svog „kraljevskog“ tretmana. Njihov dijalog, ispunjen toplinom i blagom ironijom, vraća duh mladosti u njihov odnos. Timofej, nekada ogorčen, sada brižno predlaže da joj i čarape navuče ako treba – sve ono što je ranije smatrao ponižavajućim ili neizdrživim, sada je spreman da učini iz ljubavi i straha da je ne izgubi.
Dunja mu uzvraća nježnošću. Prisjeća se njihovih mladih dana kada ju je osvajao svojim glupostima, šalama i velikim obećanjima. Dok ga miluje po obrazu, kao nekada, kroz suze mu upućuje riječi nježnosti, pokazujući da i ona, unatoč svemu, i dalje voli svog Timofeja. Uprkos njegovoj grubosti, ona ga poznaje do srži i zna da se iza te fasade krije čovjek koji ju je volio i još uvijek voli.
Kroz ovu priču otkriva se snažan kontrast između svakodnevnog zamora braka i one duboke, neuništive povezanosti koja ostaje čak i kad sve drugo izblijedi. Iako je Timofej prepun zamjerki i ogorčenja, trenutak kada pomisli da bi mogao izgubiti Dunju budi u njemu zaboravljene emocije. Tada uviđa da je ona i dalje njegova kraljica, da je njihova zajednička prošlost nezamjenjiva i da njegova želja za mlađom ženom nije ništa drugo do iluzija pred strahom od starenja i smrti.
Konačno, iz ironije i svakodnevne surovosti njihove komunikacije rađa se nova nježnost. Dunja, kao i u mladosti, pruža toplinu i razumijevanje, dok Timofej konačno prestaje da bježi od realnosti – prihvata starost, ljubav i obavezu prema supruzi. Njegova nova volja da se promijeni i bude bolji suprug ne proizilazi iz osjećaja dužnosti, već iz spoznaje da mu je Dunja, sa svim svojim manama i godinama, nezamjenjiva. To je prava snaga njihove veze – ne u savršenstvu, već u spremnosti da ostanu uz jedno drugo, čak i kada život više nije bajka.
