Édith Piaf, poznata kao “Kraljica šansona”, jedna je od najemotivnijih i najsloženijih ličnosti 20. stoljeća. Njezina životna priča, ispunjena usponima slave i dubokim tragedijama.Unatoč tome što je preminula sa 47 godina, ostavila je neizbrisiv trag.

Édith Piaf rođena je kao Édith Giovanna Gassion u pariškom predgrađu Bellevilleu. Priča o začeću već je ispunjena dramom – pronađena je odbačena na stepenicama zgrade, a samo kasnije je otkriveno da joj je majka bila prostitutka Anita Maier, dok je otac Luj Alfred Gassion bio ulični zabavljač i akrobat. Značajan dio djetinjstva provela je kod bake, koja je vodila bordel u Normandiji. Ondje je, okružena prostitutkama, provela prve godine u uvjetima koji su ostavili tragove i promijenili modus njenog života.

  • Piaf tinejdžerski putešestvije započinje negdje oko 16. godine, kada se sreće s ljubavlju prema Eugéneu «Lugu» Dipontu s kojim dobiva kćer Marcellu. Tragično, nakon dvije godine, djevojčica je podlegla meningitisu. S gubitkom djeteta Piaf je odbacila ideju materinstva te započinje svoj glazbeni put u pariškim ulicama. Ranim 1930-ima, pjeva po kavama i uličnim štandovima gdje je privlači pažnju Louisa Lepla, uglednog vlasnika kabarea. Pod njegovom paskom 1935. snima svoj prvi singl, a dolazi i do svog nadimka «La Môme Piaf» – Mali vrabac – jer je bila visoka tek 1,42 m.

Već sljedeće godine, 1936., Piaf snima svoj veliki hit „Les Mômes de la cloche“, koji je mjesecima dominirao top-listama. Tijekom Drugog svjetskog rata, 1940. godine Jane Cocteau joj piše komad „Le Bel Indifférent“, u kojem ona glumi, što dodatno potvrđuje njezin glamur i status – ali i ukorijenjuje joj reputaciju glazbene dive par excellence. Njezine današnje najpoznatije pjesme – „La Vie en rose“ (1946), „Hymne à l’amour“ (1949), „Milord“ (1959) i „Non, je ne regrette rien“ (1960) – prodiru izvan granica Francuske i učvršćuju njezin status svjetske ikone.

Privatni život Édith Piaf isprepliće se s tragičnim iskustvima: gubitak djeteta, emotivne veze s nestalnom srećom i kataklizma sudbine. Njezina najveća ljubav bila je boksač Marcel Cerdan. Njihova je veza trajala manje od godinu dana, ali njezin je tragični kraj – Cerdanova smrt u avionskoj nesreći – slomila Piafov duh. Navodno je cijeli život djelomično živjela u uvjerenju da je njezina ljubav uzrokovala njegovu smrt. Psihički ranjena, pokušala je pronaći utjehu u alkoholu i morfiju, što je izazvalo ozbiljne zdravstvene probleme i ovisnosti koje su je pratile do kraja života.

  • Unatoč ovisnostima i tegalju emotivnih rana, Édith Piaf ostala je posvećena umjetnosti. U braku je bila sa Jacquesom Pilsom, dok je drugi brak s mladim pjevačem Théom Sarapom (20 godina mlađim) bio znak traženja emocionalnog sidra pred kraj života – i trajao je sve do njezine smrti, intenzivno pružajući joj podršku.

Zdravstveni problemi dodatno su eskalirali kada je preživjela dvije teške prometne nesreće, zbog kojih je provela posljednje godine života u bolovima i ovisna o morfiju. Unatoč oporukama i savjetima liječnika da se povuče iz javnosti, Piaf je tvrdoglavo nastavila s koncertima, poznatom izjavom: „To je najljepši način da izvršim samoubojstvo.“

Smrt je dočekala 10. listopada 1963. godine, na francuskoj obali, samo jedan dan nakon prijatelja Janea Cocteaua. Sahranjena je na pariškom groblju Père-Lachaise, a njezin je pogreb bio spektakl kolektivne emocije par excellence – tisuće su se skupile poput prvog masovnog zastojnog događaja u gradu od Drugog svjetskog rata. Šarlo Aznavour kasnije je navodio kako je zaustavljanjem prometa i navalom tuga stvarno ispunila Paris do posljednjeg ugla.

Njezina pjesma „L’Homme de Berlin“ bila je zadnja koju je snimila 1963. godine, i taj je zaključni rafal zatvorio eru šansona. Nakon njezine smrti, francuska šansona doživjela je spor opad – i njen glas, bolna emocija i nesputana iskrenost ostali su neprevaziđeni. U Parizu i danas postoji muzej posvećen Édith Piaf, a poznata je misao: „Živjela je svoje pjesme. Svaka je pjesma bila priča koju je pričala publici.“

Édith Piaf nije bila obična pjevačica; bila je glas jedne epohe, emotivni ventil, simbol strasti i tragedije. Njezini hitovi i dalje zrače nostalgijom, tugom i složenim ljudskim iskustvom – i zbog toga ostaje legendarna figura koja će zauvijek odzvanjati u srcima.