Ovo je priča o Jovici iz Hercegovine čovjek koji je izgubio sve osim obraza.Njegova životna priča dirnula je mnoge jer pokazuje kako se čestitost i poštenje ne mjere onim što posjedujemo, već onim što smo spremni dati.
U jednom tihom selu u blizini Bileće, na jugu Hercegovine, živi čovjek o kojem se danas priča sa poštovanjem i divljenjem. Njegovo ime je Jovica V., skroman, tih i nenametljiv čovjek, poznat po svojoj odanosti, požrtvovanosti i čistoći srca. Njegova životna priča nije bajka, već svjedočanstvo o pravim vrijednostima koje često ostanu neprimijećene u buci svakodnevice.
Tihi život ispunjen brigom i žrtvom
Jovica nikada nije imao velike ambicije. Bio je jednostavan čovjek, neoženjen, bez djece, bez „kučeta ni mačeta“, kako bi ljudi znali reći. No, ono što je imao bilo je mnogo vrednije – neiscrpna ljubav i briga za svoje roditelje. Kada su oboje teško oboljeli, jedan za drugim doživjevši moždane udare, Jovica je sve ostavio. Nije više išao na nadnice ni tražio sezonske poslove. Posvetio se isključivo njima.
U njihovim posljednjim godinama života, Jovica je bio sve – i sin, i njegovatelj, i bolničar. Hrani ih je kašikom, kupao, presvlačio, vodio liječnicima po makadamskim putevima, davao terapije, mjerio pritisak i noćima bdio nad njima. Nikada se nije požalio, iako je nosio teret koji bi slomio i snažnije ljude.
Nepravda od najbližih
Dok je on žrtvovao svoj život da bi se brinuo o roditeljima, njegova sestra – koja godinama nije dolazila ni da ih obiđe – pojavila se u trenutku kada se trebalo odlučivati o nasljedstvu. Iskoristila je njihovu nemoć i starost da sve prepiše na sebe: kuću, imanje, sve što su roditelji posjedovali, uključujući i ono što je Jovica svojim rukama održavao i obnavljao.
Njeno obrazloženje pred rodbinom bilo je kratko: „Pa šta će Jovici sve to? On nema porodicu. Ja imam djecu.“ Tako je Jovica ostao bez imovine, bez prava na roditeljsku kuću, i na kraju – bez doma.
Bez svega, ali sa čistom savješću
Nakon smrti roditelja, Jovica je istjeran iz kuće koju je godinama održavao. Nije se bunio. Preselio se u trošnu pomoćnu zgradu na kraju sela. Bez vode, sa starom peći na drva, preživljavao je zimu skromno, ali dostojanstveno. Kada su ga pitali zašto nikad nije tražio svoje pravo, samo je govorio:
„Rodili su me i podigli. Red je bio da im se odužim. A ko će ako neće svoje dijete?“
Njegova tišina i poniznost govorile su više nego hiljadu riječi.
Sudbina se ponekad obrne
Iako je u trenutku ostao bez ičega, život mu je polako vraćao ono što je sestra pokušala da mu oduzme – poštovanje, dostojanstvo i sigurnost. Sestra, koja je sebično prisvojila sve, suočila se s teškom bolešću i porodičnim problemima. Njena djeca su prodala kuću, novac spiskala, a nju na kraju ostavili samu. Dom u kojem je odrasla zarastao je u korov.
- Za to vrijeme, Jovica je postao poštovan i voljen u selu. Ljudi su mu donosili drva, pomagali s hranom, a lokalna crkva i opština skupili su sredstva da mu se izgradi mala montažna kuća. Na poklon je dobio i parče zemlje od prijatelja.
Priča tu ne staje. Jedan penzionisani ljekar, kojem je Jovica godinama ranije pomagao na imanju bez ikakve naknade, ostavio mu je u testamentu svoju kuću kod Trebinja. Jovica se danas tamo preselio i živi jednostavan, ali dostojanstven život – u društvu psa kojeg je udomio, vjernog saputnika koji ne silazi sa njegovih stopala.
Nasljeđe koje se ne mjeri novcem
Jovicina priča je postala simbol ljudskosti, ne samo u njegovom selu, već i šire. Ljudi je prenose kao pouku – da nepravda ne može trajati vječno, i da dobri ljudi, iako često zaboravljeni, na kraju dobiju ono što zaslužuju. On nije imao potomke, ali je ostavio moralno nasljeđe koje vrijedi više od svake kuće i zemljišta.
Kao što sam kaže:
„Možeš izgubiti kuću, pare, zemlju… ali ako izgubiš obraz – onda više nemaš ništa.“
Jovica je dokaz da čast, poštenje i nesebična ljubav nisu zastarjele vrijednosti – i da još uvijek postoje ljudi koji žive po njima.
