Jedna od potresnih tragedija desila se 2024.godine , tijelo tridesetogodisnja Marte pronađeno je u provaliji.Živila je povučeno i tiho ,a izgubila život na način koji ne smije ostati zaboravljen.
U ljeto 2024. godine, u jednoj zabačenoj i teško pristupačnoj provaliji na sjeveru Italije, pronađeno je beživotno tijelo Marte Marije Ohrisko – tridesetdvogodišnje žene ukrajinskog porijekla čija je sudbina potresla cijeli region. Do tog tragičnog trenutka, Marta je vodila samotnjački život u kamp-prikolici smještenoj tik uz liticu, daleko od urbanog svijeta i očiju javnosti.
Njen jedini saputnik u toj izolaciji bio je četrdesetjednogodišnji ruski državljanin Ilija Batrakov. Njihovo suživotno postojanje naizgled je odavalo sliku jednostavne, alternativne svakodnevice u prirodi – ali ispod mirne površine krila se mračna istina ispunjena godinama zlostavljanja, izolacije, psihološkog terora i, na kraju, brutalne smrti.
- Isprva je cijeli slučaj bio okarakterisan kao potencijalna nesreća. Ilija je tvrdio da je Marta pala niz strmu liticu tokom šetnje i da je on, shrvan i u šoku, pokušavao da joj pomogne. Njegova priča, iako u početku prihvaćena s rezervom, ubrzo je počela da se ruši pod teretom sumnjivih okolnosti i emocionalne nedosljednosti. Njegovi iskazi su bili neujednačeni, a ponašanje – previše hladno i proračunato za nekoga ko je navodno svjedočio smrti voljene osobe.
Prava istina izašla je na vidjelo svega nekoliko dana kasnije, kada je policija, vođena instinktom i sumnjom, pretražila digitalne uređaje para. Među obrisanim i djelimično povraćenim podacima, pronađene su poruke koje je Marta poslala neposredno prije smrti. Jedna od njih bila je posebno uznemirujuća: „Pala sam… Izvini… Pomozi mi da ustanem… Ovo je poziv u pomoć.“ Ove riječi otkrile su agoniju i očaj žene koja je bila povrijeđena, svjesna, i svjesno tražila spas. Umjesto da reaguje kao čovjek, kao partner, Ilija je ostavio Martu da leži povrijeđena i nemoćna – više sati zaredom.
Kasnija istraga je nepobitno dokazala da se ipak u jednom trenutku spustio do nje, ali ne da bi je spasio, već da bi nad njom izvršio dodatno nasilje. Dokazi pokazuju da ju je udario, a potom zadavio. Nakon toga se vratio u prikolicu, detaljno obrisao poruke i druge tragove sa oba telefona, a njen nestanak prijavio tek narednog dana – pokušavajući da izgradi narativ nesretnog slučaja.
- Ključni element koji je razotkrio sve bio je forenzički nalaz obdukcije: u disajnim putevima Marte Ohrisko pronađeni su ostaci zemlje i biljnog materijala – što nedvosmisleno ukazuje na to da je bila živa kada je pala ili bačena u provaliju. Ta činjenica preokrenula je tok istrage i označila njen slučaj kao teško ubistvo s predumišljajem, a ne nesreću.
Kako su dani prolazili, u javnost su isplivali zastrašujući detalji o životu koji je Marta vodila s Ilijom. Njihov zajednički život nije bio ni miran, ni slobodan – bio je to zatvor bez rešetaka. Marta je godinama trpjela fizičko i psihičko nasilje: tukao ju je, spaljivao joj odjeću, gasio cigarete na njenom tijelu, prijetio joj smrću nožem. Bio je ljubomoran, paranoičan i nasilan, a sve to podgrijavano alkoholizmom i mentalnom nestabilnošću. Onemogućavao joj je svaki kontakt sa porodicom, prijateljima, pa čak i medicinskim i psihološkim radnicima. Njeni dolasci u bolnicu zbog povreda ostali su zabilježeni, ali niko nikada nije dovoljno duboko pitao – zašto.
Uprkos svemu, Marta je ostajala. Kao mnoge žrtve porodičnog nasilja, vjerovala je u promjenu. Nadala se da će ljubav nadvladati nasilje, da će on jednog dana prestati piti, da će ponovo biti čovjek kakvog je možda jednom poznavala. Međutim, nada ju je koštala života.
Nakon devet mjeseci temeljne istrage, saslušanja svjedoka, vještačenja digitalnih dokaza i medicinskih nalaza, Ilija Batrakov je formalno optužen za teško ubistvo sa predumišljajem. Tužilaštvo zahtijeva maksimalnu zatvorsku kaznu u trajanju do 24 godine. Suđenje je još u toku, ali, kako tvrde iz tužilaštva, količina i težina dokaza ostavljaju vrlo malo prostora za bilo kakvu sumnju u njegovu krivicu.
Priča Marte Ohrisko još jednom je podsjetila društvo – brutalno i glasno – na to koliko su porodično nasilje i femicid duboko ukorijenjeni problemi. Njena smrt nije samo lična tragedija, već simbol šireg sistemskog neuspjeha – neprepoznavanja signala, izostanka institucionalne reakcije i društvene šutnje koja često prati ovakve slučajeve.
Marta je vjerovala. Nadala se. Ostala je. I zbog toga je umrla.
Njen život i njena smrt moraju nas natjerati na promjenu – da slušamo, da vjerujemo ženama kada govore, da reagujemo na vrijeme. Nijedna žena ne smije da ćuti. Nasilje nije ljubav. I ono nikada, ni pod kojim uslovima, ne smije da bude prihvaćeno.
