Kažu da ljubav piše najneobičnije priče one koje prevazilaze godine, kontinente, jezik i kulturu. Upravo jedna takva na prvi pogled nemoguća a u stvarnosti snažna i iskrena dogodila se Debori Babu, Amerikanki koja je zbog ljubavi ostavila sve što je poznavala i započela novi život u dalekoj Tanzaniji.
Kažu da prava ljubav ne poznaje granice — ni fizičke, ni kulturne, ni jezičke, ni generacijske. Ona dolazi tiho, neočekivano, i kad se dogodi, ruši sve barijere koje ljudi postave između sebe. Upravo takva, nesvakidašnja ljubavna priča dogodila se Debori Babu, Amerikanki koja je, vođena srcem, preokrenula cijeli svoj život naglavačke i zbog ljubavi preselila na drugi kraj svijeta — u malo selo u srcu Tanzanije. Tamo je započela novi život sa čovjekom koji dolazi iz sasvim drugačije kulture, drugačijeg svijeta, i koji je, pritom, trideset godina mlađi od nje — Masajem po imenu Saitoti Babu.
- Ova neobična, filmski zvučna priča počela je sasvim slučajno u oktobru 2017. godine, kada je Debora, u društvu svoje ćerke Rojs, otišla na turističko putovanje u Tanzaniju. Šetajući prelijepim pješčanim plažama Zanzibara, naišle su na dvojicu muškaraca u tradicionalnoj masajskoj odeći koji su im nudili ručno izrađene suvenire. Iako tog dana nisu planirale kupovinu, Deboru je privukla njihova snažna i dostojanstvena pojava. Zamolila ih je za zajedničku fotografiju, ne sluteći da će taj trenutak zauvijek promijeniti tok njenog života. “Nismo imale novac sa sobom, ali sam ih pitala možemo li se fotografisati jer nikada ranije nisam srela pravog Masaija”, objasnila je Debora kasnije u intervjuu.
U danima koji su uslijedili, Debora i Saitoti su nastavili da se viđaju, razgovaraju, dijele šetnje i osmijehe, iako u tom trenutku Debora nije mogla ni zamisliti ozbiljnu vezu — naročito ne s nekim ko je toliko mlađi od nje. Međutim, Saitoti nije odustajao. Pratio ju je čak i do njene sljedeće destinacije u Tanzaniji, pokušavajući da ostane blizu, da ne izgubi kontakt. Kada se nakon dvije sedmice vratila u Kaliforniju, ostavio je srce za njom — slomljen, ali uporan.
Uprkos razdaljini od preko 15.000 kilometara, njihova veza nije prestala da raste. Ostali su u svakodnevnom kontaktu. Saitoti je Deboru zvao svakog dana, izražavajući ljubav i predanost, a ubrzo su uslijedile i prve bračne ponude. Debora je, ipak, bila oprezna. Nije željela da donosi ishitrene odluke i pitala se da li je sve to stvarno. Presudnu ulogu odigrala su njena djeca, koja su je podržala i rekla joj da slijedi svoje srce, da se ne osvrće na godine, predrasude ni komentare.
U decembru iste godine vratila se u Tanzaniju. Kada ju je Saitoti ponovo ugledao, bez razmišljanja je kleknuo i zaprosio je. Debora je rekla „da“, a njihovo masajsko venčanje održano je juna 2018. godine, u skladu sa svim običajima i tradicijom tog drevnog naroda. Tada je dobila i novo ime — Našipai, što u prevodu znači „ona koja donosi radost“.
Od tada, Debora i Saitoti dijele svakodnevicu u jednostavnom životu, daleko od gradske vreve, luksuza i komfora na koje je nekad bila navikla. Žive sa njegovom porodicom, u zajednici koja ju je toplo prihvatila, poštujući je kao suprugu i prijatelja. „Kuvamo na vatri, nemamo tekuću vodu i trenutno gradimo kolibu“, rekla je Debora, sada već sa osmijehom i mirom u glasu koji govori više od hiljadu riječi.
Kada je Saitoti prvi put pomenuo brak, iskreno sam pomislila da nije normalan. Nikada nisam ni pomišljala da ću se udati za nekog ko je toliko mlađi od mene. Ali on je najnježniji, najpažljiviji i najljubazniji čovjek kojeg sam ikada upoznala – priznaje Debora, penzionisana policajka koja je dugi niz godina provela u službi zakona u Americi. Njena djeca su je podržala bez razmišljanja, rekavši da zaslužuje da bude srećna, bez obzira na to šta drugi misle.
- Iako njihova ljubavna priča zvuči kao bajka, nije prošla bez osuda, komentara i predrasuda. Ljudi često ne mogu da razumiju i prihvate ono što im je drugačije, pa tako Debora svakodnevno sluša komentare kako je Saitotiju više majka nego supruga, pa čak i baka. Mnogi nagađaju da je s njom samo zbog mogućnosti da dođe do američke vize, „zelene karte“. Ali Debora na to sve ima samo jedan odgovor: „Znam koliko me voli. On nema želju da ide u Ameriku. On bi i zbog čokolade otišao na kraj svijeta za mene.“
Njena sigurnost u njegovu ljubav ne dolazi iz romantizovanih očekivanja, već iz zajedničkog života koji žive — jednostavno, skromno, ali ispunjeno ljubavlju, poštovanjem i iskrenošću. „On je romantičan, zabavan, pažljiv… Imamo mnogo toga zajedničkog. Našli smo se“, kaže Debora, prisjećajući se riječi koje joj je Saitoti jednom rekao: „Godine su samo broj.“
Danas, par planira veliku svadbenu proslavu na kojoj bi se okupile obje porodice i brojni pripadnici različitih plemena, kako bi slavili ljubav koja je nadjačala sve prepreke. Njihova priča nije samo o ljubavi između dvoje ljudi, već i o hrabrosti, otvorenosti i sposobnosti da se život izgradi ispočetka, gdje god da srce odvede.
