Ljubica obična žena sa sela, ali sa neobičnom snagom. Nije tražila mnogo ,sve što je željela bilo je poštovanje i mir.Njena priča je tiha, ali odzvanja jače od svih jer govori o žrtvi, izdaji, oprostu .

Kažu da žena može da izdrži sve. I glad, i bol, i nepravdu, i noći bez sna, i godine ćutanja. Kažu da žena može nositi kuću na leđima, čuvati porodicu kao kap vode na dlanu, i da neće pustiti suzu čak ni kad joj dušu iznutra kidaju. Ali ono što nijedna žena ne može podneti jeste kad joj srce slomi baš onaj kome je sve dala. Kad je izdaju ruke u koje se klela. Kad ostane sama među ljudima koje je svojim rukama podigla.

Ljubica je jedna od onih tiših žena. Ne galami, ne preti, ne traži. Ćuti dok mesi hleb. Ćuti dok peglom prolazi preko već izbledelih košulja. Ćuti dok na stolu servira poslednji komad mesa ne sebi — nego njemu, deci, svima. I ćuti kad je zaboli. Umesto da viče, prekrsti ruke, duboko udahne i kaže sebi: “Proći će.” U istoj suknji išla je i na njivu, i na vašar, i na sahranu, i u crkvu. Nije nikada tražila luksuz. Nije tražila nakit ni putovanja. Samo jedno je želela: da bude poštovana. Da njena ljubav ne bude uzeta zdravo za gotovo. A za uzvrat — dala je ceo život.

Kada se muž Rade razboleo, nije ni na trenutak pomislila da pobegne. Nije okrenula leđa. Nije se zadrhtala pred odgovornošću. Dok su druge žene strepile od pelena i bolničkih kreveta, Ljubica je ostala. Nije samo ostala — borila se. Njegov moždani udar ju je zatekao kao hladan tuš, bez upozorenja. Ostao je nepokretan, nesposoban da govori, da se kreće, da samostalno funkcioniše. Od tog dana, Ljubica je postala sve što mu treba — i žena, i negovateljica, i majka, i drug, i rame za plakanje, i ruka za čišćenje suza.

Menjala je pelene, hranila ga na kašičicu, kupala ga, držala kad ga zaboli, kad vrisne, kad zaplače kao dete. I nije se žalila. Nije vikala, nije tražila pomoć. Sama je nosila teret kao što je ceo život nosila: tiho, dostojanstveno, sa dubokom verom da dobrota ima smisla. Zaklela se, kaže, pred Bogom, i sebi — da ga neće napustiti. I nije.

Ali onda, nešto se dogodilo. Nešto što je uzdrmalo temelje svih njenih žrtvi. Jednog dana, došla je žena iz apoteke da donese lekove. Zadržala se malo, ostavila kesu i rekla tihim glasom:
“Vi ste Ljubica? Znam vas… Dobra ste žena. Rade je imao sreće s vama. A i ja sam znala vašeg muža… nekada.”
Ništa više nije rekla, ali u njenom pogledu bilo je nešto što nije dalo mira. Nešto što je zaparalo tišinu, nešto što je ostalo da visi u vazduhu.

Danima posle toga, Ljubici su se misli rojile kao ose u glavi. Nije mogla da spava. I onda, jedno veče, čula je razgovor ispred radnje — dvoje ljudi pričaju kako je Rade imao neku ženu u Jagodini. Kažu, viđali su se godinama. U vreme dok je Ljubica radila dve smene da mu kupi lekove za pritisak. Dok je jela hleb s mašću da uštedi. Dok je decu vodila u školu, čuvala sve, gradila sve — on je imao drugu.

  • Pozvala je njegovog bivšeg kolegu, čoveka od poverenja. I on, posle tišine, reče:
    “Ljubice… ako ti je za utehu — jeste. Imao je. I nije krio. Hteo je da ode od vas, ali nikad nije imao razlog. Samo je govorio: ‘Kako da ostavim ženu koja mi je sve dala, a nikad ništa nije tražila nazad?’”

I tad je pukla. Ne zbog prevare. Ne zbog druge žene. Nego zbog nepravde. Jer je dala sve, a dobila laž. Jer je bila stub kuće, a nisu je ni pogledali kao čoveka.

Danas, kaže, gleda ga kako leži. Nema ko da mu pomogne osim nje. Nema ko da ga nahrani, obuče, pomeri. I mogla bi da ode. Imala bi pravo. Svi bi rekli: “Učini to.” Ali ne — neće. Jer nije ona kao on. Neće mu uzvratiti istom merom.

“Ja sam Ljubica”, kaže. “Žena sa sela, koju su učili da prvo bude čovek, pa tek onda žena. I znam da mu je kazna već stigla. Ne od mene — od života. A meni ostaje dostojanstvo. Al’ jedno mu više ne mogu dati — sebe. Sada ga služim iz poštovanja. Ne iz ljubavi. Jer ljubav je umrla onog dana kad sam saznala istinu.”