BONUS TEKST
Otisci prstiju su jedan od najprepoznatljivijih i najčešće korištenih dokaza u kriminalistici, ali jeste li se ikada zapitali zašto ih uopće imamo? I jesu li zaista jedinstveni, kako nam se to često govori?
Otisci prstiju, odnosno papilarne linije na vrhovima prstiju, razvijaju se dok smo još u majčinoj utrobi – negdje između 10. i 16. sedmice trudnoće. Iako naučnici još nisu sasvim sigurni zašto nastaju upravo tako, vjeruje se da njihov oblik ima praktičnu svrhu. Naime, papilarne linije poboljšavaju hvat – omogućuju prstima da bolje drže predmete jer povećavaju trenje između kože i površine. Pored toga, pomažu i u osjetilnoj funkciji prstiju, jer prenose fine vibracije kad nešto dodirnemo.
No, ono što otiske prstiju čini zaista fascinantnim jest činjenica da nema dvije osobe na svijetu koje imaju potpuno iste – pa čak ni jednojajčani blizanci koji dijele isti DNK. Razlog tome je što oblik i raspored papilarnih linija ne zavisi samo od genetike, već i od slučajnih faktora tokom razvoja u maternici – poput pritiska amnionske tekućine, položaja fetusa, brzine rasta prstiju i mikropokreta djeteta. Kombinacija tih faktora stvara uzorak koji je jedinstven za svaku osobu.
Zahvaljujući toj jedinstvenosti, otisci prstiju su postali temelj modernih metoda identifikacije. Još u 19. stoljeću policija je počela koristiti otiske prstiju kako bi identifikovala osumnjičene ili povezala tragove s mjestom zločina. Danas se, osim u kriminalistici, otisci prstiju koriste i u svakodnevnim tehnologijama – za otključavanje telefona, ulazak u zgrade ili plaćanje računa.
Zanimljivo je i to da se ljudi razlikuju po vrsti uzoraka na prstima – postoje tri glavne grupe: lukovi (arh), spirale (whorl) i petlje (loop). Većina ljudi ima petlje, dok su lukovi najrjeđi.
Dakle, iako ih uzimamo zdravo za gotovo, naši otisci prstiju su čudo prirode – savršeni primjer kako svako ljudsko biće, već u najranijoj fazi života, postaje jedinstveno.
