Kada je kod svog supruga Lesa primetila neobičan miris, nije ni slutila da će upravo taj miris biti prvi znak jedne od najtežih olesti.Njena priča nije samo lično iskustvo već i pokretač kako da  prepoznamo ovu bolest

U današnjem dobu visokorazvijene medicine i tehnologije, većina nas se oslanja na sofisticirane testove kako bi dobila dijagnozu zdravstvenih stanja. Međutim, priča Džoj Vinsroj pokazuje da i lična intuicija i čulo mirisa mogu odigrati ključnu ulogu u prepoznavanju ozbiljnih bolesti, poput Parkinsonove. Džoj je zahvaljujući svom izuzetno izraženom mirisu prepoznala da se sa njenim mužem Lesom nešto ozbiljno događa – i to mnogo pre nego što su lekari postavili dijagnozu.

Sve je započelo kada je Džoj primetila uporan, neugodan miris koji se širio iz Lesovog tela. U početku je smatrala da je uzrok loša higijena i otvoreno ga kritikovala, misleći da se ne tušira redovno. Ipak, Les je negirao takve optužbe, tvrdeći da se redovno brine o ličnoj čistoći. Miris se najviše osećao u predelu ramena i vrata, i nije nestajao bez obzira na higijenske navike. Taj karakteristični miris bio je drugačiji od svega što je Džoj do tada osetila i probudio je u njoj osećaj zabrinutosti. Njena intuicija je govorila da je reč o nečemu ozbiljnom, što prevazilazi uobičajene uzroke neprijatnog telesnog mirisa.

  • Godinama kasnije, Lesu je dijagnostikovana Parkinsonova bolest – neurodegenerativno stanje koje utiče na pokrete, motoriku i opšte funkcije organizma. Taj trenutak je, iako težak, bio potvrda Džojine sumnje. Bila je sigurna da je njen nos prepoznao bolest, iako tada nije znala o čemu se tačno radi. Naknadno je otkrila da Parkinsonova bolest utiče na hemiju tela, pa samim tim i na telesni miris. Zbog poremećaja u metabolizmu, koža obolelih izlučuje supstance koje mogu promeniti miris tela – upravo ono što je Džoj osetila.

Ovaj jedinstveni slučaj privukao je pažnju naučnika sa Univerziteta u Mančesteru, koji su odlučili da istraže ovu pojavu. U saradnji sa Džoj, razvili su novi dijagnostički pristup zasnovan na analizi sebuma – masne supstance koju luči koža. Korišćenjem pamučnog brisa, uzimaju se uzorci sa delova tela koji se ređe peru, poput zadnjeg dela vrata. Ova metoda je testirana na uzorcima 79 osoba obolelih od Parkinsonove bolesti i 71 osobe iz kontrolne grupe. Rezultati su pokazali tačnost od čak 95%, što predstavlja veliki iskorak u ranom otkrivanju bolesti.

Ono što ovu priču čini dodatno emotivnom jeste činjenica da je Džoj sigurna da bi ranija dijagnoza promenila život njenoj porodici. Da su znali na vreme, kaže, putovali bi više, provodili kvalitetnije vreme zajedno i možda bi Les izbegao teže posledice bolesti. Nažalost, bolest je napredovala i Les je preminuo u junu 2015. godine. Ipak, njegova smrt nije bila kraj ove priče. Naprotiv, postala je početak nečeg većeg – borbe za bolje metode dijagnostike i veće oslanjanje na unutrašnji osećaj.

Nakon Lesove smrti, Džoj je postala aktivna u grupama podrške osobama sa Parkinsonovom bolešću. Njeno iskustvo delila je sa drugima, podstičući ljude da slušaju signale svog tela i ne ignorišu ono što možda ne mogu odmah objasniti. Njena poruka je jednostavna, ali moćna – intuicija, čak i kada dolazi u obliku neobičnog mirisa, može biti ključ za spašavanje života. Njena hrabrost i spremnost da govori o sopstvenom iskustvu doprineli su razvoju nove, potencijalno revolucionarne metode ranog otkrivanja Parkinsonove bolesti.

Profesorica Perdita Baran, koja vodi tim istraživača, naglasila je da bi ovakav test mogao da preobrati način na koji se Parkinsonova bolest dijagnostikuje. Osim što bi smanjio potrebu za dugim čekanjem na neurološke preglede, omogućio bi i pravovremenu terapiju, što je ključno kod progresivnih bolesti kao što je Parkinson.

Na kraju, priča Džoj Vinsroj nas uči važnu lekciju: medicina ne zavisi isključivo od laboratorijskih testova i aparata. Ljudsko telo šalje signale koje možemo prepoznati ako smo dovoljno pažljivi. Intuicija, čulo mirisa i emotivna povezanost s bližnjima mogu postati moćni alati u prepoznavanju bolesti. Džojina borba, iako bolna, postala je inspiracija – ne samo za naučnike, već i za sve one koji veruju da istina ponekad dolazi iznutra, a ne sa monitora.