Znam da mnogi neće razumjeti. Neki će me osuđivati. Neki možda i sažalijevati. Ali ova priča nije napisana da bih tražila opravdanje, već da budem iskrena – najprije prema sebi, a onda i prema drugima.
Moja priča nije laka. Niti je jednostavna. A još manje je ona koju bih ikome savjetovala da slijedi. Ušla sam u vezu sa oženjenim muškarcem, i ne samo da je imao ženu – bio je stariji od mene cijelih deset godina. U početku sam mislila da ta razlika u godinama može biti prednost – da će mi on donijeti stabilnost, razumijevanje, zrelost koju možda nisam nalazila kod svojih vršnjaka. U tom trenutku, bilo je lako zavarati sebe da je to nešto posebno, nešto vrijedno.
- Nisam planirala da ostanem trudna. Iskreno, to mi nije ni padalo na pamet. To nije bio dio plana. Niti njegovog, niti mog. Ali život nas često iznenadi kada to najmanje očekujemo. I tako se desilo – ostala sam trudna. Iako sam u početku bila šokirana, zbunjena i čak uplašena, s vremenom su ti osjećaji ustupili mjesto jednom drugom – radosti. Da, neplanirano, neočekivano i možda nelogično – ali bila sam sretna. Nosila sam život u sebi. Moje dijete. Moju krv.
Iako sam znala u kakvoj sam situaciji, odlučila sam da zadržim bebu. Niko mi to nije mogao izbiti iz glave. Bio je to moj izbor. Moja odgovornost. I sada, evo me, u osmom mjesecu trudnoće. Osjećam se dobro, koliko god ova situacija bila emocionalno teška. Tijelo mi je umorno, ali duša mi raste s mišlju da ću uskoro postati majka.
Na početku, on nije bio sretan zbog trudnoće. Rekao mi je da to nismo planirali. Govorio je kako već ima dijete – kćerku – i kako ne želi komplikacije. Naši pogledi na život su se razilazili. I tada smo se udaljili. Mislila sam da je to kraj. I bila sam spremna da ga pustim. Pomirila sam se s time da ću biti samohrana majka. To mi nije lako palo, ali nekako sam u sebi pronašla snagu koju ranije nisam poznavala.
Ali onda, sve se promijenilo. Sve se okrenulo onog dana kada sam mu rekla da čekam – sina. Njegovo lice se promijenilo. Ton glasa mu je postao nježniji. Počeo je da mi piše poruke, da me zove, da se interesuje za trudnoću, da pita kako se osjećam. Oduvijek je želio sina, ali njegova supruga, koliko znam, više nije mogla imati djece. I sad odjednom – ja nosim ono što on cijeli život želi.
- I onda – kaže mi da želi napustiti porodicu. Želi da ostavi ženu i kćerku. Da bude sa mnom. Da bude otac ovom djetetu od prvog dana.
- I tu sam pukla.
Zar se tako ponaša čovjek koji voli? Zar se porodica ostavlja tek tako? Ako je sada spreman ostaviti svoju ženu i dijete, zašto ne bi jednoga dana ostavio i mene? I našeg sina? Kada naiđe nešto novo, mlađe, drugačije? Ili kada postane teško, kada obaveze pretegnu ljubav?
U tom trenutku nisam više bila djevojka koja je zaljubljena. Bila sam žena pred porodom, sa srcem punim straha i očiju punih suza. Bolela me sama pomisao da je ljubav koju sam osjećala možda bila samo iluzija, trenutak slabosti, ili još gore – bijeg od stvarnosti.
- I sada, dok pišem ovo, pitam se iznova:
- Zašto sam sebi to dozvolila?
- Zašto sam vjerovala riječima čovjeka koji nije bio slobodan?
- Zašto sam mislila da će biti drugačije sa mnom?
Iako nema odgovora koji može izbrisati greške, moje dijete je sada centar mog svijeta. Ono nije greška. Ono je dar. I ako ništa drugo, ono je razlog da budem jača nego ikad.
