Joyce Curtis, majka iz Škotske, dirnula je mnoge ljude širom svijeta svojom tragičnom, ali na kraju emotivnom pričom o svom sinu Nicholasu. Godinama je vjerovala da je njen sin preminuo, jer je izgubila svaki kontakt s njim tokom dvanaest godina. Njegovo nestajanje ostavilo je duboke rane na njenom srcu, a ona je, u međuvremenu, morala da se suoči s brojnim izazovima, uključujući gubitak voljene osobe. Prema izvještajima Daily Maila, Nicholas je posljednji put viđen 2010. godine, kada je putovao autostopom kroz Francusku i Španjolsku. Odrasla žena, majka koja je danima, mjesecima, pa čak i godinama tragala za njim, morala je da se suoči sa sumornim mogućnostima da je izgubila sina, a njen život bio je ispunjen tugom i neizvjesnošću.
Kako su godine prolazile, Joyceina zabrinutost je rastla. U njenom umu počeli su se slagati crni scenariji, a naročito tokom pandemije, kada su se mnoga pitanja i nesigurnosti u vezi s njegovim životom ponovo vratila na površinu. Bojala se da je Nicholas možda bio izložen opasnostima koje su prijetile beskućnicima, poput bolesti i nemogućnosti da dobije odgovarajuću medicinsku pomoć. S njim su, kako je vjerovala, nestali svi tragovi nade, a ona je polako morala prihvatiti gubitak. Već je bila oplakala njegov gubitak i mislila da je nikada više neće vidjeti. U njenom srcu bila je praznina, ali nikada nije prestala da se nada, čak iako je to bilo samo u malim trenucima nade.
No, 19. decembra 2022. godine, sve se promijenilo. U trenutku kada je najmanje očekivala, Joyce je primila telefonski poziv koji je zauvijek promijenio njen svijet. Poziv je došao iz bolnice u Francuskoj, gdje su joj rekli da je njen sin živ. To je bila vijest koja joj je doslovno “oborila noge”. Isprva nije mogla da povjeruje u ono što je čula, ali su joj tada omogućili razgovor sa samim Nicholasom. Ta emocija, taj trenutak iznenađenja, pomiješan s osjećajem nevjerice, bio je trenutak koji je ispunio prazninu koju je osjećala tokom svih tih godina. Razgovarala je s njim, čula njegov glas, i osjetila da je sve ono što je mislila o njemu, njegova sudbina, pogrešno. Ispunila ju je neopisiva radost, no istovremeno i osjećaj tuge, jer je taj razgovor stigao tek nakon što je prethodno izgubila supruga, koji joj je bio najveća podrška kroz sve te godine neizvjesnosti.
Porodica Curtis je prošla kroz teške godine još od sredine 2000-ih, kada je Nicholas, nakon što je izgubio posao kao stolar, odlučio napustiti dom u Glasgowu i otići na putovanje po Evropi. Joyce vjeruje da je to putovanje, koje je započeo u nadi da će pronaći mir, postalo njegov bijeg od stvarnih problema s kojima se suočavao u životu. Ona smatra da je neko vrijeme živio kao beskućnik u Parizu, gdje je bio izložen mnogim izazovima, pokušavajući da pronađe smisao i stabilnost u svijetu koji je postao prepun nesigurnosti. Nicholas je bio suočen s teškoćama koje su se gomilale, a Joyce je osjećala sve te godine brige, straha i nesigurnosti.
Kada je postalo jasno da se Nicholas nije vratio kući, Joyce je, nakon gotovo godinu dana nesigurnosti, prijavila njegov nestanak. Godinu dana kasnije, iz britanskog konzulata u Parizu stigla je vijest da je njen sin hospitaliziran u Francuskoj, što je bilo prvo svjetlo nade u svim tim godinama tuge. Joyce i njen suprug su otputovali u Francusku, gdje su uspjeli na nekoliko trenutaka biti s njim, vjerujući da će se vratiti kući. Međutim, nakon kratkog vremena i njegovog oporavka, Nicholas je ponovno nestao. Joyce se prisjeća tog dana s tugom, jer je pokušala doći do bilo kakvih informacija o njemu, kontaktirajući aerodrome, bolnice i sve moguće izvore, ali bez uspjeha. Ove godine su bile ispunjene nadama koje su se brzo gubile, a ona je bila primorana da se suoči s pomisli da njen sin možda nije preživio.
Nakon dvanaest godina, koje su bile ispunjene tugom, britanski konzulat joj je donio šokantne vijesti koje su sve promijenile. Nicholas je, iznenada, ponovno bio hospitaliziran u Francuskoj, ali što je još važnije – bio je živ. Ovaj telefonski poziv bio je poput svjetionika u tami, jer je Joyce saznala da je njen sin u dobrom zdravlju i spreman da se vrati kući. Na pitanje hoće li se vratiti kući, Nicholas je odgovorio: “Da”. To je bila vijest koju je željela čuti cijelog tog vremena, a sada je bila odlučna da učini sve što je u njenoj moći kako bi ga vratila kući. „Pitala sam ga: ‘Vraćaš li se kući, Nikki?’ Na to mi je odgovorio: ‘Da.’ Sve što sam ikad željela bilo je da mu osiguram povratak”, izjavila je Joyce, koja je odmah otputovala u Francusku, puna nade, odlučna da ga vidi i ponovo bude sa njim.
Sada, Joyce i Nicholas kreću na put koji nije bio lak, ali koji je ispunjen ljubavlju, obnovljenom vjerom i nadu u bolju budućnost. Iako su godine tuge i neizvjesnosti iza njih, to iskustvo je ojačalo njihovu vezu, i Joyce se nada da će njen sin, nakon svih životnih borbi, konačno pronaći mir. Poteškoće su bile ogromne, ali ljubav i odlučnost da ga vrati kući nisu popustile, i to je bio ključni trenutak za njih oboje.
