Nekada je ljubav bila dovoljna da započne brak, ali ona nije bila dovoljna da ga održi. Ova priča govori o jednoj ženi iz Bosne koja je vjerovala da gradi dom pun poštovanja, pažnje i međusobnog razumijevanja. Međutim, umjesto toga, ona je ostala sama u vezi u kojoj je bila nevidljiva, bez ikakvog priznanja ili pažnje. Kada je napokon skupila hrabrosti da ode, tada je postala važna. Ova ispovijest priča o bolu, gubitku, i oslobođenju koje je pronašla tek kada je zatvorila vrata prošlosti, uzela svoju slobodu i krenula naprijed.
Njenu dirljivu ispovijest o braku, razvodu i emocionalnoj borbi donosimo u cijelosti:
„Udala sam se prije tri godine. Svima kažu da je prva godina braka najteža. Meni je ona bila najljepša, možda zato što smo počinjali od nule, kao dvoje ljudi koji su vjerovali u ljubav i budućnost. Taman kada smo sve postavili, kada smo se smjestili i sve opremili, kada je bilo samo pitanje vremena kada ćemo postati roditelji, sve je odjednom počelo da se raspada. Počeo je da me zanemaruje, jer je bio potpuno posvećen svojim igricama. Kako da čekam? Jedini odgovor bio je – sve je bilo na meni. Posao, kućanski poslovi, računi, kuvanje i čišćenje, sve sam to morala obavljati sama. U početku sam mislila da je to u redu, da je tako kako treba biti.
- Tada je došla druga godišnjica braka. Poklon nisam dobila. On jeste, ali to nije bilo važno. Godišnjica braka je ono posebno – dan kada se slavi ljubav, sve ono dobro i što nas povezuje. Ipak, nisam ništa dobila, ali nisam ni očekivala mnogo. Pokloni nisu važni. Volim davati poklone, jer to činim iz srca, ali godišnjica braka ima posebno značenje, nije to samo običan datum. Ipak, ostala sam bez poklona.
Zatim je došao Bajram. Ispratim ga na bajram-namaz, jer nemam oca, i onda čekam s kafom i baklavama. No, ni tada nije bilo bajramluka. Onda je došao 8. mart, Dan žena. Ni tada nije bilo ničega. Ni tada nije osjetio potrebu da pokaže bilo kakvu pažnju. Počeli su moji napadi panike, svekrvino neprestano poništavanje svega što sam uradila, njegove uvrede i ignorisanje. Ja sam tonula, a dno se nije nazirao. Svaki dan bio je gori od prethodnog.
Odlazim u junu. Ne mogu više da podnosim ovu patnju. Očekivala sam brak kao buket poštovanja, razumevanja, pažnje, kompromisa i ljubavi. Sve ostalo je bilo manje važno, ali sam bila pogrešno shvaćena. Zamišljala sam brak kao sigurno mjesto, ali to nije bilo to. Nikada nije bilo toga što mi je trebalo. Ljubav koju sam imala bila je bezuvjetna, i bilo je toliko teških trenutaka u tom braku da je postajalo sve jasnije da će me uništiti kao osobu. Razmišljala sam: „Kako da ostanem sa nekim ko me ne vidi?“ Ipak, otišla sam. Otišla sam s teškim srcem, nosila sam gorčinu na usnama i litre suza u sebi.
Poslije, kada je shvatio da mu nedostajem, pokušao je da me povrati. Tada me je tražio, ali ja više nisam imala snage da se vratim. Počeo je da plače. Osećala sam se loše, ali nisam mogla više da padam u to isto. Iako sam ga voljela, voljela sam i sebe. Kada sam saznala da je već „imao nekog“ i kada sam ga pronašla s njom na njegovom rođendanu, bila sam slomljena. Ipak, nisam ostala. Čestitala sam mu rođendan i otišla. Pravdao se kako je to bila samo prijateljica.
- Nakon toga, pokušao je još nekoliko puta da me nagovori, plakao je, molio da se vratim, ali nisam mogla. Osam meseci nesigurnosti, ignorisanja i odustajanja, postali su moja stvarnost. Tada sam saznala mnogo stvari koje nisam znala ranije. Niko mi nije rekao, ali sada znam. I prestala sam ga voljeti. Prestala sam osjećati bilo šta prema njemu. Kad sam saznala za njegovu novu vezu, nisam osjećala ni gnjev ni tugu. Samo sam osjećala prazninu. 10. februara sam predala papire za razvod. Petnaest minuta prije ročišta poslao mi je poruku: „Preklinjem te, nemoj da se razvodimo.“ Ušla sam u sudnicu i rekla da želim razvod. Danas me zove i traži da mu vratim stvari. Stvari koje smo zajedno birali, zajedno smjestili u naš dom.
Poklonio mi je dva poklona. Nakon skoro dve godine zaborava. Početna tuga, kasnije ogorčenje. Stajala sam pred njim i gledala poklone. Ništa nisam osjetila. Osim olakšanja što sam sada slobodna žena. Možda ću nekome biti dobra žena, onu koja će biti voljena, poštovana i cijenjena. Plakao je, govorio mi da se vratim, ali nisam se vratila. Kako se vratiti u krevet u kojem je već bila druga žena? Kako se vratiti u prostor koji je bio moj, a sada je netko drugi u njemu ostavio tragove?
Zašto bi žena pristala na to? Ne znam. Ni dan danas ne znam. Ni pokloni, ni njegove riječi nisu me dirnule. Ništa od toga nije imalo značaj. I sada znam da je važno imati skladan i miran dom. A ljubav nije dovoljna da se održi. Ako nema poštovanja, pažnje i uzajamne ljubavi, onda ta ljubav nije dovoljna. I zato, volite žene, poštujte ih. Zagrli ih, poljubi ih, pitaj: „Kako si?“ Umesto poklona, pokažite pažnju. Ako poklanjate, neka to bude zato što želite da ona osjeti da je voljena i poštovana. Nemojte čekati da ljubav nestane da biste počeli da poštujete one koje volite.“
Ova ispovijest nam daje lekciju da ljubav ne može biti dovoljna sama, i da je u braku važno poštovanje, uzajamno davanje, i podjela životnih trenutaka.
