„Ponekad se pitam šta bi bilo da sam znao sve ono što sada znam pre nego što sam je oženio. Da sam uvideo koliko je zapravo nesposobna, lenja i nezainteresovana, verovatno je nikada ne bih ni pogledao, a kamoli oženio. Čitav naš brak se temelji na svakodnevnim naporima i sve se vrti oko toga da ja radim neprestano, dok ona sedi kod kuće i „brine o deci“.

Da, briga o deci je važna, ali nije to sve što je potrebno u životu i u braku. Ona ima vremena da sedi, a ja se bukvalno drobim od posla svakog dana, uključujući vikende. Moje zdravlje, moje vreme, moji snovi – sve to je stavljeno u drugi plan, jer moram da obezbedim za sve nas, da držim našu porodicu na okupu. I dok sam u tom stalnom stresu, ona se povremeno ponaša kao da je sve u redu, kao da je to što ona radi dovoljno. Iako se trudim da shvatim njen ulogu kao majke, osećam kao da ona nema nikakav stvarni doprinos. Da, deca su važna, ali ništa nije opravdanje za potpuno ignorisanje svih drugih obaveza i odgovornosti u životu.

Nisam mogao da verujem šta se desilo prošlog vikenda. Zadobio sam povredu na radu i vratio se kući tri sata ranije nego što sam planirao. Bio sam umoran, povređen, i zapravo sam očekivao da se malo opustim. Međutim, kad sam došao kući, nisam čuo nikakav zvuk. Obično su deca bučna, trče, igraju se, ali ovog puta nije bilo nikog. Kuća je bila potpuno prazna, ni žene ni dece. Bilo mi je čudno, ali nisam želeo odmah da je pozovem. Onda sam čekao. I čekao. Zamišljao sam sve moguće scenarije, dok mi je srce bilo ispunjeno nevericom i ljutnjom. I onda, desilo se nešto što me potpuno šokiralo. Ona se pojavila tek 10 minuta pre nego što sam trebao da stignem, izgledajući šokirano kad me je ugledala. Rekla mi je da su otišli u grad kako bi se „opustili“. Opuštali se, dok ja radim? Da li ona zaista veruje da je ovo prihvatljivo?

Moje misli su bile preplavljene sumnjama. Počeo sam ozbiljno da razmišljam o njenoj vernosti. Da li je išla u grad sa nekim? Ko zna šta bi moglo biti iza tih izgovora. Onda, pomislio sam, ona može da ide gde hoće, ostavi decu u igraonicama, i troši moj novac. Da, moj novac. Da, ja sam tu koji radi, dok ona sebi uzima slobodu i koristi sredstva koja sam ja zaradio. Sve to me boli i muči.

Nedavno sam razgovarao sa majkom, jer osećam da ne mogu dalje ovako. Ona mi je sugerisala da možda razmislimo o razvodu, da možda nije dobro da trpim sve ove godine zbog dece. Moja mama je ponudila da se pobrine za decu, ako je to potrebno, dok ja rešavam ove bolne dileme. I iskreno, u poslednjih 7-8 godina našeg braka, sve postaje sve gore i gore. Ne znam koliko još mogu da izdržim ovako. Moje zdravlje, moje sreće, moj mir – sve je na ivici, i osećam da je vreme da donesem ozbiljnu odluku. Iako bih voleo da stvari budu bolje, ne mogu da ignorišem sve što se dešava.“