Nemoguće je zamisliti život bez osjećaja ozlojeđenosti – svi mi, htjeli to ili ne, ponekad dolazimo u situacije koje nas dovode do najosjetljivijih tema i osjećaja, a koje mogu lako eskalirati u nesuglasice i sukobe. Ove situacije mogu nastati iz malih nesuglasica, nesporazuma, pa čak i iz nepažnje, i vrlo često vode do toga da se povrijedimo međusobno, najčešće od strane onih koji su nam najbliži i koje volimo. Rane koje nastanu u takvim trenucima traju duže i bole jače od bilo koje uvrede koju nam može nanijeti stranac ili neko koga ne poznajemo dobro. Slažete li se s time? Svi znamo da riječi nepoznatih ljudi ne dotiču nas ni približno onoliko koliko nas mogu povrijediti riječi onih koji su nam najvažniji.
Zašto je to tako? Zašto nas često najviše povrijede ljudi koje volimo i od kojih očekujemo podršku? Da li nas naši voljeni povređuju namjerno, ili je to možda rezultat njihove vlastite nemoći ili nesanitarnih emocionalnih stanja? I, na kraju, što je to što svako od nas treba da razumije i zna kada nas povrijedi osoba do koje nam je stalo?
Parabola o prijateljstvu i oprostu
Postoji jedna mudra priča o dva najbolja prijatelja koji su, iako su se jako voljeli i bili bliski, ipak došli u situaciju da se posvade. Svađe uvijek donose emotivnu nabojnost i ljutnju, i nitko ne želi da bude onaj koji je “izgubio” u toj situaciji. Tako je jedan od prijatelja, u naletu bijesa, udario svog prijatelja, ošamario ga. Uvreda koju je primio bila je duboka i bolna, ali povrijeđeni prijatelj nije uzvratio istom mjerom – nije uzvratio udarac. Umjesto toga, odlučio je da napiše na pijesku:
„Moj najbolji prijatelj me danas ošamario.”
Dok su prolazili dani i život nastavljao s testiranjem njihovih prijateljskih veza, ponovo su se našli u situaciji koja ih je stavila na kušnju. Ovoga puta, povrijeđeni prijatelj je bio u ozbiljnoj opasnosti – počeo se daviti. A njegov prijatelj, onaj isti koji mu je prije nanio bol, pojurio je u pomoć i uspio ga spasiti od sigurne smrti. Nakon što je spašeni prijatelj bio van opasnosti, ovaj je ponovo zapisao riječi, ali ovaj put nije to učinio na pijesku, nego urezbario na kamenu:
„Moj najbolji prijatelj me danas spasio.”
Zašto je u prvom slučaju koristio pijesak, a u drugom kameni pločnik? Koja je poanta ove priče i što nam ona zapravo želi poručiti?
Pouka priče
Ova priča nosi važnu pouku koja se odnosi na oprost, na značaj promjene naše perspektive kada nas neko povrijedi i kada nam netko učini nešto dobro. Kada nas netko povrijedi, trebamo naučiti kako to zapisati u pijesak, gdje će vjetar oprosta prirodno izbrisati tragove bola i nesuglasica. Oprostiti, znači olakšati sebi i drugima, kako bi svi nastavili dalje. No, kada nam netko učini nešto dobro, trebamo to zapisati u kamen – onako trajno i nepromjenjivo, kako bi sjećanje na to dobro djelo ostalo zapisano za uvijek, kao podsjetnik na vrijednost tih ljudi i tih trenutaka u našim životima.
Oprost nije znak slabosti, naprotiv, to je jedan od najviših izraza snage i mudrosti. Osoba koja zna oprostiti posjeduje nevjerojatnu unutarnju snagu, jer se ne drži na prošlim uvredama i ne dopušta da negativne emocije upravljaju njenim životom. Oprost je proces koji zahtijeva duboku emocionalnu snagu, samopouzdanje i mudrost.
Zašto je važno oprostiti?
Pokušajte zamisliti život bez stalnog nošenja ogorčenosti u srcu – koliko bi to bilo olakšanje. Opraštanje je nešto što nije lako postići, jer osjećaji boli i povrijeđenosti mogu biti duboki i stvarati snažne emocionalne blokade. Međutim, kada pokušamo oprostiti, ne činimo to samo zbog drugih, već i zbog sebe. Opraštanjem se oslobađamo, vraćamo unutarnju ravnotežu i mir.
Nije uvijek lako zaboraviti uvrede, ali je važno naučiti prepoznati situacije u kojima moramo pustiti prošlost da ode i ne dopustiti da nas ona definiše u sadašnjosti. Naučiti oprostiti onima koji su nam bliski je izuzetno važno, jer prijatelji i obitelj nisu nešto što možemo lako zamijeniti ili naći ponovo. Ponekad moramo razumjeti da se iza nesuglasica i svađa često nalazi nesigurnost, unutrašnji konflikti ili nesvjesni strahovi drugih ljudi.
Kada oprostimo, to ne znači da zaboravljamo, već da smo svjesni činjenice da svi griješimo i da smo svi samo ljudi. Često, u naletu emocija i frustracija, zaboravimo koliko su naši voljeni ponekad ranjivi. Zato bi trebalo naučiti razumjeti njihove postupke, čak i kada nas povrijede, jer svatko od nas ima svoje borbe.
Svi mi griješimo – nitko nije savršen. Međutim, oni koji znaju oprostiti i prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, oni koji su spremni prepoznati ljudsku ranjivost i razumjeti tuđe slabosti, mogu zaista osjetiti mir i sreću u svom životu. I zato, kada vas netko povrijedi, pokušajte zapisati to u pijesak, a kada vas netko usreći, urezujte to u kamen. Ovaj proces vam neće samo donijeti unutarnji mir, već će i vaša životna iskustva učiniti bogatijima, dubljima i smislenijima.
