Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u dubokim šumama Bosne i Hercegovine, otkrivena je priča koja je sve ostavila bez riječi – priča o dječaku koji je živio s vukovima. Ovaj izniman, ali istovremeno tragičan događaj dogodio se 1988. godine, kada su lovci, koji su bili na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, naišli na prizor koji im je oduzeo dah. Usred guste šume ugledali su čopor vukova, ali ono što nisu mogli vjerovati svojim očima bio je dječak koji je, poput vuka, hodao na sve četiri. Lovci su, nakon što su ubili vukove, uhvatili dječaka, koji je bio u izrazito lošem stanju. Telo mu je bilo prekriveno brojnim ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen i gotovo potpuno neprepoznatljiv – nije znao govoriti, a ponašao se kao divlja životinja. Budući da nisu znali ko je, odakle dolazi i čiji je, lovci su mu dali ime Haris Pućurica.
Dječaka su smjestili u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je proveo nekoliko godina. Međutim, 1992. godine, kada je rat počeo zahvatati bivšu Jugoslaviju, donesen je naredba da se djeca vrate u centre iz kojih su došla, pa je tako i Haris, kojeg su svi poznali kao “dijete-vuka”, vraćen u Bosnu i Hercegovinu. O njegovoj neobičnoj i tajanstvenoj prošlosti snimljen je film pod nazivom “Ničije dijete”, koji je izazvao brojne emocije na Festivalu u Veneciji i osvojio nekoliko nagrada. Harisa je u filmu tumačio mladi glumac Denis Murić.
- Iako je Harisov život bio ispunjen misterijama, jedno je sigurno – njegovo porijeklo nikada nije bilo razjašnjeno. Postojale su mnoge teorije: možda je jednostavno pobjegao od svojih roditelja i lutao po šumi, možda su ga mjesecima tražili, ali nisu uspjeli pronaći. Moguće je da je bio dijete koje su roditelji napustili, a možda su doživjeli saobraćajnu nesreću i on je bio jedini preživjeli, lutajući i preživljavajući u divljini. Bez obzira na to, nikoga nije zanimao njegov identitet, a njegov život bio je prepušten sustavu.
Jedino što se zna o Harisovom životu jest ono što se dogodilo od trenutka kada su ga lovci našli pa do dana kada je, kao prilično socijalizovano dijete, napustio beogradsko prihvatilište četiri godine kasnije. Ime koje su mu dali lovci odredilo je njegovu naciju i vjeru, ali sve ostalo o njegovoj prošloj životnoj priči ostalo je nepoznato. Poslije povratka u Bosnu, Haris je nestao iz medijskog fokusa. Neki su tvrdili da su čuli da je poginuo na ratnim linijama, dok su drugi vjerovali u bajkovitu priču, želeći da misle da se vratio svojim vukovima u šumu. Niko ga više nikada nije kontaktirao, a njegov trag se izgubio.
Uprkos svim nedaćama i divljoj prošlosti, Harisova socijalizacija u beogradskom domu nije bila jednostavna. Nije imao pojma o životu među ljudima, nije znao koristiti kuhinjske alate, niti se brinuti o svom higijenskom stanju. Njegovi prvi dani u domu bili su puni izazova – odbijao je kuhanu hranu i umjesto toga je jeo s poda ili iz kanti za smeće. Njegove higijenske navike bile su gotovo nepostojeće, a često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola, kao da se osjećao sigurnije u tom položaju, nalik onom kojem su ga učili vukovi. Međutim, uz mnogo strpljenja i pažnje, uspio je naučiti osnovne stvari poput govora, čitanja i pisanja. Bez obzira na sve poteškoće, djeca koja su boravila u domu prihvatila su ga i pomagala mu na svaki mogući način.
Jedan od nezaboravnih trenutaka iz Harisovih dana u domu bio je susret s rotvajlerom. Jednog dana, dok je bio dežuran, zaposlenik doma Rolović prisjeća se kako je rotvajler uletio u dvorište i napao djecu, koja su od straha pobjegla. Haris je tada mirno prišao psu, čučnuo, i pas je, potpuno smiren, postao njegov vjerni pratilac. Dogodilo se nešto nevjerojatno – pas je, nakon što ga je Haris smirio, mirno pošao za njim, kao da je odjednom postao poslušan i zaštićen. Ubrzo su svi prepoznali Harisovu unutarnju snagu i smirenost, koja je bila izvan svake ljudske logike. Iako je bio “drugačiji”, brzo je stekao naklonost drugih djece, koja su ga prihvatila i pomagala mu u njegovom procesu prilagodbe.
Kada je Haris napustio dom, to je bio trenutak tuge za sve. Zaposleni u domu i djeca koja su bila uz njega osjećali su gubitak, jer je bio mnogo više od samo još jednog slučaja. U trenutku kada je napustio dom, Haris je, prema riječima zaposlenika, odjednom tražio nježnost i pažnju, kao svako drugo dijete. Njegova priča bila je tužna, ali i inspirativna. Kasnije je vraćen na mjesto na kojem je pronađen, odjeven u uniformu i poslan natrag u šumu. Imao je tada 17 godina, i to je bio trenutak kada je, prema nekim tvrdnjama, njegov život završio. Kažu da je poginuo od zalutalog metka, ali postoji i romantična teorija da se vratio svojim vukovima, nastavljajući život u divljini. Međutim, istina ostaje nepoznata.
Priče poput Harisove nisu jedinstvene u povijesti čovječanstva. U raznim dijelovima svijeta, od Afrike do Azije i Europe, povremeno su zabilježeni slučajevi djece koja su odrasla u divljini, usvajajući ponašanja životinja koje su ih usvojile. Legende poput one o Romulu i Remu, braći koja su odgojila vučica, ili poznatiji slučajevi poput Viktora, “divljeg dječaka” iz Francuske koji je živio s vukovima, pokazuju koliko duboko ljudska mašta ide kada se suočava s ovakvim neobičnim i strašnim pričama. U mnogim slučajevima, poput onog iz 1798. godine, takva djeca kasnije su proučavana od strane znanstvenika koji su pokušavali shvatiti kako je moguće da su djeca uspjela preživjeti bez ljudske njege, odgajana samo instinktima divljih životinja.
Harisova priča tako ostaje u srcima i mislima svih onih koji su imali priliku upoznati ga, podsjećajući nas na snagu prirode, ali i na fragilnost ljudskog života.
