Nakon 16 godina braka i zajedničkog života, iznenada me napustila supruga, ostavljajući me samog sa našom djecom – sinom koji je tada imao 12 godina i kćerkicom koja je bila još samo šestogodišnje dijete. To je bio trenutak kada je cijeli moj svijet počeo da se ruši. Sjećam se kao da je bilo jučer kada mi je priopćila svoju odluku da napusti naš dom, a sve ono što smo zajedno gradili nestalo je u trenu. Bilo je to teško prihvatiti, a još teže shvatiti da se udaje za nekog starijeg Austrijanca.
Naša porodica, koja je nekada bila ujedinjena i snažna, počela je da se raspada pred mojim očima. Teško mi je bilo pomisliti da će moj partner napustiti ne samo mene, već i našu djecu, zbog nečega što očigledno nije bila ljubav. Bilo je kao da je ona odjednom izabrala sebičnu, egoističnu, a pomalo i neobjašnjivu putanju svog života, ostavljajući nas da se nosimo sa posljedicama.
Zivot nakon njenog odlaska nije bio ni blizu onoga što sam mogao da zamislim. Svaki dan je bio borba. Trudio sam se koliko god sam mogao da svojoj djeci obezbijedim sve – školsku opremu, osnovnu hranu, odjeću i obuću. Niko od nas nije znao što će donijeti sledeći dan, ali sam bio odlučan da pružim sve što sam mogao, unatoč tome što sam bio suočen sa gubitkom onoga što sam smatrao osnovom svog postojanja – porodicom. Svaka noć bila je puna tišine, dok su suze moje djece padale, a to je bilo kao nož u srce. Gledati ih kako tuguju, a osjećati se bespomocno jer ni od nje, njihove majke, nije bilo ni traga ni glasa, bilo je nezamislivo. Očekivao sam da barem pita kako su, da zove, ili barem pošalje nešto novca, ali ništa od toga. Njena tišina je bila oštra poput noža, kao da je zaboravila sve što smo prošli zajedno.
- U početku sam vjerovao da će, uz moju ljubav i predanost, mi kao porodica moći da prebrodimo sve teškoće. No, život me iznenadio na najgori mogući način. Kćerka, koja je sada u tinejdžerskim godinama, izgovorila je riječi koje su me duboko povrijedile. Rekla mi je da me smatra lošim ocem. Tih nekoliko riječi su bile poput udara groma. Osjećao sam se potpuno poraženo. Bio je to udarac koji nisam očekivao, koji nisam mogao da predvidim. Naš odnos, koji je do tada izgledao čvrsto i pun ljubavi, sada je bio na rubu propasti. Kćerka je očigledno bila pod utjecajem svega što se desilo, a njena želja da se vrati majci bila je šok za mene. Osjećao sam se kao da sam izgubio svoju djecu, kao da su me napustili, iako sam dao sve od sebe da ih odgojim i pružim im ljubav i pažnju.
Nakon svih tih godina, saznao sam da je taj Austrijanac s kojim je živjela umrlo prije godinu dana. To je bila vijest koja mi nije donijela nikakvu radost, ali sam shvatio da je ona sada, nakon svega, odlučila da se vrati u svoj prošli život. Niti je zvala, niti se interesovala za nas, ali sada, kada je došlo do promjena, odlučila je da se vrati. Iako je bila daleko, osjećao sam da će biti još teže. I dalje osjećam gubitak, ali sada sam shvatio da je to što je ona odlučila da se vrati samo još jedna faza u njenom životu. Nema tu nikakve istinske povezanosti. Samo bol i zbrka.
Ostao sam sa djecom, pokušavajući da im pružim sigurnost, ljubav i razumijevanje, uprkos svemu što se dogodilo. Još uvijek se borim sa stvarima koje nisam mogao da promijenim, ali sam siguran da ćemo, uz podršku jedno drugog, nastaviti dalje. Bez obzira na to šta budućnost donosi, moja ljubav prema djeci je neizmjerna, i ništa ne može da je oduzme.
