Kada sam imala osam godina, moj razred je odlučio organizirati razmjenu božićnih poklona, što je, kao i uvijek, bio trenutak koji su svi s nestrpljenjem očekivali. Ta ideja je izazvala uzbuđenje i radost među mojim prijateljima, jer su svi već razmišljali o savršenim poklonima koje će razmijeniti. Međutim, moja situacija bila je potpuno drugačija. Moja porodica je tada bila toliko siromašna da smo jedva spajali kraj s krajem, a pokloni su za nas bili luksuz koji si nismo mogli priuštiti. Osjećala sam se tužno jer nisam imala nikakav poklon da poklonim svojoj najboljoj prijateljici iz razreda, koja je uvijek bila ljubazna i pažljiva prema meni.
S obzirom na to, odlučila sam improvizirati. Umotala sam staru očevu knjigu, koju više nismo koristili, u neki iskorišteni papir, koji je još uvijek bio u dobrom stanju. Iako to nije bio poklon kakav su svi očekivali, osjećala sam da ću joj bar pokazati da sam uložila trud u njegovu pripremu. Poklonila sam joj tu knjigu, nadajući se da će je cijeniti, iako nisam imala ništa drugo da dam.
- I tada je nastao šok – moja prijateljica, koja je uvijek bila ljubazna i sretna, počela je plakati kad je vidjela moj poklon. Nije to bilo zato što joj se nije svidio, već je bilo očito da se osjećala posramljeno zbog mog skromnog poklona. Njena reakcija ostavila me zbunjenu, a nisam mogla razumjeti što je točno uzrokovalo suze na njenom licu. Sljedećeg dana, njena mama došla je u školu. Njezino lice bilo je ozbiljno, a cijeli njen nastup stvarao je osjećaj nelagode, no nisam imala pojma što se sprema. Tražila je mene, što je dodatno povećalo moj stres.
No, kada me ugledala, izraz lica joj se odjednom promijenio. Osmijeh joj je obasjao lice, a njezin pogled postao je topao i pun razumijevanja. Njena majka tada mi je prišla i bez riječi mi predala malu vrećicu. Ispod nje bila je hrpa poklona – Barbikin auto, Ken, i potpuno nova praznična odjeća za Barbiku. Taj trenutak bio je toliko emotivan za mene da nisam mogla vjerovati da nešto tako lijepo može biti poklonjeno. Osjećala sam se preplavljeno, jer nisam bila spremna za toliku ljubaznost i generoznost.
Ali to nije bio kraj. Njena mama, s osmijehom na licu, obavijestila me je da sačekam nakon škole, jer će me povesti na ručak s njenom kćerkom. U tom trenutku nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Nikada prije nisam bila u restoranu, a pomisao na to da će me odvesti na takav izlazak činila mi se poput sna. Nisam znala kako da reagiram – osjećala sam se izvanredno, kao da sam postala dio nečega mnogo većeg od svega što sam do sada poznavala.
Tijekom tog ručka, moja prijateljica, koja je ranije bila uznemirena i emotivna, odjednom je postala ljubazna i prijateljska prema meni. Iako smo do tada bile samo poznanice, sada smo postale bliske prijateljice. Razgovarale smo, smijale se, i osjećala sam se voljeno i prihvaćeno, kao da pripadam. Taj dan u restoranu bio je moj prvi susret s nečim što sam smatrala luksuzom, ali za mene je predstavljao mnogo više.
Danas, iako smo obje odrasle i živimo u različitim gradovima, još uvijek smo bliske prijateljice. Naša veza nije se prekinula tijekom godina, jer je temeljena na istinskom prijateljstvu koje je započelo u onim teškim danima mog djetinjstva. Nikada neću zaboraviti tu gestu ljubaznosti njene majke, jer je ona bila moj prvi susret s pravom čarolijom Božića. Osjećala sam se voljeno, poštovano i prihvaćeno, a to je bilo nešto što nisam imala u tolikoj mjeri prije.
Ta ljubaznost i velikodušnost ostali su u mom srcu, a sada, kada je moja porodica financijski stabilna, osjećam potrebu i odgovornost da pomognem drugima. Svake godine, posebno tijekom praznika, trudim se donirati poklone ili pomagati djeci u potrebi, vraćajući dobrotu koju sam doživjela. Jer, sada znam koliko mala gesta može promijeniti nečiji svijet.
