Prošlo je samo godinu dana otkako je Marija Šerifović postala majčinstvo. Svoje divno dijete Mari dočekala je uz pomoć surogat majke, no uvijek je izbjegavala otkriti identitet djetetova oca. Danas se odlučila pozabaviti ovom temom… Beba Marije Šerifović rođena je u Americi, a uz pomoć surogat majke ostvarila je svoj san da postane majka.
S obzirom na ograničeno znanje o ovoj temi na našim prostorima, Marija se prethodno pozabavila identitetom oca svog djeteta i idejom surogat majčinstva. Iako živim u Americi od 2014. godine, taj detalj tada nije imao veliku važnost. Iako ne mogu pružiti opsežnu raspravu zbog vremenskog ograničenja, podijelit ću svoja iskustva jer bi se nekome mogla pokazati korisnim, a vjerojatnost za to je prilično velika.
- Na sve moje odluke utjecale su preporuke vodećih medicinskih stručnjaka u Sjedinjenim Državama u tom razdoblju. U svom jedinom intervjuu spomenula sam da je, nakon mnogih neuspjelih pokušaja, jedino održivo rješenje ovo, kako je Marija istaknula u svom gostovanju u Amidža Showu.
Zabrinjavajuće je primijetiti da na Balkanu, unatoč dubokom poštovanju svih razumnih i civiliziranih pojedinaca, neki ljudi ostaju zarobljeni u stagnirajućoj situaciji. U međuvremenu, ja sam u Americi, uživam na suncu dok pregledavam članke i programe koji prikazuju zatvaranje pojedinaca, uključujući ženu prikazanu vezanu za radijator, koja je predstavljena kao žrtva maltretiranja.
Poštovane kolegice i kolege, važno je shvatiti da ove situacije podrazumijevaju složene procedure koje zahtijevaju brojne dokumente i potpisane ugovore. Moja surogat majka primala je svakodnevne masaže, a bila je uključena i kućna pomoćnica. Ovu okolnost ne treba uspoređivati s ropstvom, kako je tvrdila Marija.
- Tko je biološki otac njenog djeteta? Marija je priznala da nikad ne bi otkrila identitet te osobe jer bi to moglo dovesti do značajnih posljedica. Izrazila je: “Postoje stvari o kojima ne mogu govoriti i kojih se moram kloniti zbog postojećih potpisanih sporazuma, jer je neizvjesno kako bi netko mogao protumačiti ove informacije i eventualno pokenuti pravni postupak protiv mene za deset milijuna dolara ili možda čak i više.”
Napomenula je da je on najstrašniji dasa, Europljanin. Kurir je pažljivo bilježio proces osnivanja Specijalnog suda u Beogradu, detaljno opisujući put od dolaska maloljetnog prijestupnika do završetka njegovog svjedočenja. Njihovi narativi otkrivaju da je sudnica bila ispunjena dubokom tugom tijekom tog razdoblja, jer je neodoljiv osjećaj tjeskobe potaknuo nekoliko majki žrtava da privremeno izađu iz sudnice zbog izjava mladog počinitelja.
Branka Travica, novinarka crne hronike Kurira, u svom “Uvodniku” osvrnula se na suđenje od prethodnog dana, prenevši i mišljenja psihologinje Snežane Repac. Tijekom boravka u Specijalnom sudu, Travica je susrela majku mladog nasilnika, koja nije bila u kontaktu sa sinom od njegovog prvog svjedočenja. Po mom mišljenju, Miljana Kecmanović se ponašala dostojanstveno u vezi s ponašanjem svog sina 3. maja prošle godine i smatram da je ona u velikoj mjeri ostala ravnodušna tim događajima.
Ovo je moje prvo zapažanje. I ona i njezin suprug izjasnili su se da nisu krivi. Njihov očiti nedostatak kajanja u vezi s djetetovim postupcima dovodi do važnih pitanja o temeljnim problemima koji su uključeni, posebno u smislu kako se djetetova nedjela mogu zanemariti dok se istovremeno priznaju njegova ili njezina značajna postignuća. Ova situacija zadire u dublje psihološke probleme. Repac je roditeljsko ponašanje ispitao kroz psihološku optiku.
- Nijedan pojedinac nije rođen s inherentnim znanjem; svako dijete započinje razvojni put oblikovan obiteljskim i društvenim utjecajima. Ključno je istaknuti da roditelji, kao upućene osobe, prepoznaju zakonske obveze koje ih drže odgovornima za postupke svog djeteta do njegove 14. godine života, čineći tu odgovornost predvidivom.
Međutim, njihovo uvjerenje u vlastitu nevinost ukazuje na razumijevanje da vanjski čimbenici također igraju ulogu u oblikovanju ponašanja njihova djeteta. To navodi na istraživanje koji drugi elementi mogu zamijeniti ljudsku odgovornost. Obično bi se očekivao psihološki odgovor koji uključuje spremnost za prihvaćanje odgovornosti, posebno s obzirom na pravne posljedice. Ipak, čini se da ti roditelji osjećaju da je situacija izvan njihove kontrole, kao da je nepremostiva. Ako su društvene mreže izvor ovog utjecaja, postaje ključno istražiti mogu li te platforme doista poticati takva ponašanja.
