Novosađanka je sinoć doživjela, kako kaže, nevjerojatno iskustvo. Naime, ispred željezničke stanice naišla je na beskućnika, a tada se šokirala, jer je izmučeni muškarac zapravo profesor kemije. Kako je opisala u objavi na Facebooku, muškarac je sjedio na hodalici, slabo se kretao i tražio zaklon i zaklon od ledenog vjetra.
- Nažalost, željeznička stanica bila je zaključana, pa je Novosađanka odlučila porazgovarati s njim i pomoći mu. – Čovjek sjedi na hodalici, vidi se da je slabo pokretan, da ne ulazim u detalje, u lošem je stanju. Prethodno je Željeznički kolodvor cijelu noć bio otključan i to je bila prilika da privremeno utočište pronađu oni koji nisu imali kamo od kiše, zime i slično. Netko je odlučio prekinuti tu praksu i sada takvi ljudi, uz uglavnom napuštene kuće i mačke, sjede vani, gdje je malo toplije, ali još uvijek nedovoljno.
Ne razgovaram često s beskućnicima, iako im često dam koji dinar ili nešto za jelo, ali večeras me nešto natjeralo na razmišljanje – razmišljanje, nitko s njima ne razgovara, svi ih zaobilaze kao nepoželjne pakete na ulici, možda ovo nesretnik u ovoj kišnoj i hladnoj noći koja riječ nešto znači. Razgovarali smo i on je pozitivno prihvatio moje obraćanje i mislim da mu se svidjelo.
- I meni se svidjelo. Saznala sam da je obrazovan i dobila sam okvirni uvid zašto je njegova sudbina takva kakva je – prepričava ova djevojka. Već u sljedećem trenutku muškarac joj je rekao da je on profesor kemije. U početku nije svrbjelo. Nije bila sigurna treba li mu vjerovati, ali mu je svejedno dala novac. – Čovjek kaže da je bio profesor kemije – zar mu je vjerovati, pomislio sam, međutim, koristio je vrlo elokventne riječi i vidjelo se da je visoko obrazovan, više od 90 posto ljudi koje svakodnevno susrećem.
Napominjem još da mi je čovjek rekao da je skoro izašao iz bolnice. On je doista, u papučama, nosi pelene (koje očito ne može sam promijeniti niti ih ima čime zamijeniti)… Postoji mogućnost da je čovjek dementan i da ima obitelj koja ga možda traži? Ako je netko slučajno u priči, neka se javi gdje je. Oko njega, naravno, i nažalost, prazni unuci.
Dao sam mu nešto novca jer ništa u blizini nije radilo, a moj autobus je trebao krenuti. Zamolio sam ga da mi obeća da će prvo kupiti hranu, a ako nešto ostane može potrošiti kako hoće. Nadam se da će ispuniti svoje obećanje, iako ne gajim previše nade. Dok sam stajao pored njega i smrzavao se, dvije djevojke su čule moj razgovor s njim i jedna, pa druga je prišla i dala mi nešto novca, a druga pecivo iz pekare.
- Jedan od njih, koji je ranije došao tamo, nekoliko metara od ovog gospodina hranio je napuštene štence – nastavlja ona svoju priču. Ova situacija natjerala je mladu ženu na razmišljanje. Koliko lijepa riječ, pažnja, podrška znači onima koji nemaju nikoga na svijetu… – I nastavio sam razmišljati o toj lančanoj reakciji. Koliko puta se dogodi da samo prođem pored nekoga, teško mi ga je i pogledati.
A možda imam nešto para u novčaniku, treba mi i sto stvari, žurim… Večeras sam pomislio da bi možda ti ljudi uz pomoć voljeli da s njima netko i iskreno razgovara i na moje ugodno iznenađenje taj pokušaj se toliko isplatio da je razveselio i njega i mene i te dvije djevojke.
- Mislim da ćemo možda nas tri, koje se i ne poznajemo, ubuduće drugačije pristupati ovakvim situacijama – kaže Novosađanka. Novosađanka navodi da je priču podijelila isključivo kako bi potaknula druge da razgovaraju s ljudima, a ne da ignoriraju tuđe probleme. Možda naš mališa nekome pomogne da prebrodi teško razdoblje i ugleda svjetlo na kraju tunela.