Ova priča započinje o Slavku koji je u braku s Afrikankom, te obuhvata brojne izazove s kojima se suočavaju mješoviti brakovi. Ovi brakovi postaju sve prisutniji u savremenom društvu, a složenosti s kojima se suočavaju daleko su od jednostavnih. Mogu se javiti značajne poteškoće, posebno u odgajanju dece, koja su često izložena društvenoj stigmatizaciji.
- Najbolja ilustracija ove situacije je priča Slavka Filipovića, hrvatskog pojedinca koji je tijekom 1970-ih obrijao glavu dok je boravio u Africi. Sklopio je brak sa ženom koju je sreo na Mauricijusu. Kako bi nastavili konvencionalni život, s obzirom na to da je njihova bračna zajednica – između bijelca i onoga što je on nazivao domorodkinjom – smatrana nezakonitom, odlučili su se preseliti u Namibiju.
Ipak, pri pokušaju da kćer upišu u vrtić naišli su na rasnu diskriminaciju. U pismu upućenom tadašnjim medijima 1985. godine otkrio je okolnosti u kojima je proživljavala njegova obitelj. Živim u Namibiji, koja se nalazi u jugozapadnoj Africi. Izraz Jugozapadna Afrika je kolonijalna oznaka koja odražava njezin zemljopisni položaj, dok je Namibija, što znači “pustinja” na domorodačkom jeziku, usvojena kao službeni naziv nakon oslobođenja nacije od kolonijalne vladavine i njezinog nastanka kao neovisne države.
- Prije skoro šest godina s obitelji sam stigla u ovu zemlju i sada, uz moju troipolgodišnju kćer, predstavljamo cjelinu iseljeništva iz Hrvatske unutar ovog naroda. Drugih Hrvata ovdje nema. Prije mog dolaska, bila sam u braku na malom otoku u Indijskom oceanu poznatom kao Mauricijus, koji je u ovoj regiji poznat po svojim prirodnim ljepotama i turizmu, često nazivan američkim Havajima.
Moja supruga je izvorna Kreolka s prethodno spomenutog otoka, što nam je dalo do znanja da zbog njezine boje kože ne možemo zamisliti svoju budućnost u Južnoj Africi, zemlji u kojoj sam do tog trenutka bio zaposlen. Iako se naš brak pridržavao načela svetog katoličkog zakona i vodio u skladu s utvrđenim redom, ostao je nepriznat i smatran nezakonitim u gore spomenutoj naciji.
- Ušli smo u naš brak i zavjetovali se pred Bogom, ne s namjerom da živimo u tajnosti poput bjegunaca od južnoafričkih vlasti, već radije da dijelimo dom, da uđemo kroz ista vrata i da zajedno slavimo u jednoj crkvi, moleći se istom Bogu. Upravo smo iz tih razloga stigli u zemlju, nakon ukidanja zakona o takozvanim mješovitim brakovima 1978. godine, uz ukidanje raznih drugih zakona koji su ponižavali dostojanstvo pojedinca kao Božjeg stvorenja.
Tijekom prvih godina našeg boravka nismo nailazili na poteškoće. Sklopili smo prijateljstva između različitih nacionalnosti i etničkih skupina, uključujući i ona s često kritiziranim Afrikanerima, koji se obično nazivaju Boers. Nakon nešto više od dvije godine, dobili smo kćer koju smo oboje željno iščekivali. Osim toga, dobili smo dokument iz Pretorije koji pokazuje da je naša kći klasificirana kao bijela.
- Ova klasifikacija proizlazi iz mog vlastitog rasnog identiteta kao bijelca i činjenice da moja majka ne pripada nijednoj od priznatih rasnih skupina u južnoj Africi. Osigurali smo da je dijete rođeno na Mauricijusu kako bismo spriječili da bude kategorizirana kao obojena (imajte na umu da se u Južnoj Africi “obojena” piše velikim slovom!). Naša mala kći je narasla i razvila se do te mjere da ove godine ispunjava uvjete za upis u vrtić.
Sposobna je komunicirati na onome što se naziva afričkim (iskrivljeni oblik nizozemskog), kao i na engleskom, koji je naučila od svoje majke, te na našem zajedničkom hrvatskom, jeziku koji poboljšava naše međusobno razumijevanje. Vrtić je prikladno smješten svega nekoliko koraka od naše nedavno kupljene kuće, a prilično je atraktivno uređen s obzirom na prostornu ograničenost našeg susjedstva. Međutim, to je isključivo za bijelu djecu, posebno navedeno kao “net vir blankes”.
- Kako često prolazim, promatrajući dvadesetak male djece u igri, rekla bih svojoj kćeri da će im se i ona uskoro pridružiti u vrtiću. Vjerovala sam da neće biti problema, jer je vrtić namijenjen bijelcima, a moja kći, unatoč nešto tamnijoj puti, posjeduje istu dokumentaciju koja je identificira kao “bijelku”. Dok sam obavljala svoje profesionalne obveze u Južnoafričkoj Republici, moja je supruga jedno jutro uzela naše dijete za ruku i otpratila ga u vrtić s namjerom da ga upiše.
Ponijela je sve potrebne dokumente i otišla do ureda ravnatelja. Tamo je artikulirala svrhu svog posjeta i predočila mu potrebnu papirologiju. Ipak, njegov fokus nije bio na sadržaju njezinih pismenih podnesaka; nego ju je osobno otpustio, artikulirajući da je njezin upis nedostižan zbog boje kože njezine majke. Kao odgovor, moja žena je izjavila: “Ako je to slučaj, onda to dokumentirajte u pisanom obliku i dajte svoj potpis.
- Naknadno je nakon nekoliko dana stiglo pismo u kojem nas obavještavaju da je slučaj pregledan i da mlada djevojka nije navedena kao bijela osoba. Moja supruga je ovaj slučaj prenijela uredniku lokalnog tjednika, “Windhoek Observer”, koji je potom odlučio objaviti informaciju.
Nažalost, moja mlada kći nije izolirani primjer u pogledu raznolikosti pigmenata kože; brojni su slični slučajevi diljem ove nacije. Počinitelji često izbjegavaju odgovornost, a žalbe su uzaludne, jer “kadija te tuži, kadija ti sudi”, poručio je u pismu. Nadalje je istaknuo da je njegova kći u konačnici primljena u vrtić, ali ne u onaj koji je željela, već u katoličku instituciju pridruženu crkvi.
