Život Ljubomira Bandovića ispunjen je fascinantnim i zanimljivim detaljima. Ljubomir Ljuba Bandović, priznat i cenjen glumac u svom kraju, rođen je u selu Andrijevci kod Berana. Zbog očeva posla, njegova porodica se preselila u Vranje tokom njegovih formativnih godina.

  • Sa 18 godina je započeo studij na FDU, a zatim se preselio u Beograd. Kako bi dobio upis na fakultet, bio je prisiljen izraditi lažnu liječničku potvrdu i sakriti oštećenje sluha na jednom uhu. Ipak, ovaj fizički izazov nije omeli njegovo glumačko umijeće te je od tada postao jedan od najcjenjenijih i najslavnijih glumaca u našoj kazališnoj zajednici. Rođen 8. srpnja 1976. godine, srpski glumac od malih je nogu nailazio na poprilične poteškoće, zbog čega su njegovi roditelji potražili stručnu pomoć, o čemu se iskreno pozabavio.

U dobi od pet godina počeo sam osjećati uporni osjećaj začepljenosti u lijevom uhu nakon buđenja. Zanimljivo, kako je dan odmicao, ovo će se pitanje riješiti samo od sebe, kao što je Ljubomir primijetio u tom razdoblju. Prije našeg predstojećeg putovanja morem, svoje sam probleme sa sluhom obavijestio o svojim roditeljima. Uvjeravali su me da će plivanje i ronjenje biti prvenstvene aktivnosti na moru i uvjeravali me da će sve biti u redu.

  • Vodili su me brojnim medicinskim stručnjacima, počevši od Vranja, nakon čega su uslijedili posjeti u Skoplju i na kraju u Beogradu. Posljednji pokušaj da vratim sluh na lijevo uho uključivao je sastanak s jednim od najcjenjenijih i najstručnijih stručnjaka u zemlji. Potvrdio je da postoji mogući lijek, a to je kirurški zahvat koji uključuje otvaranje lubanje iza uha. Sudjelovanje u takvom pothvatu nije nešto što bih razmatrao.

Iako ne gajim nikakav strah u vezi s mogućnošću da mi se glava razbije, mogućnost da to čujem u uhu nakon duljeg razdoblja tišine ulijeva mi osjećaj strepnje. Razmišljam kako bih mogao reagirati u takvim okolnostima. Ove osjećaje pojedinac je prenio za časopis “Gloria”. Tijekom odrastanja u Vranju, glumac je imao duboku intuiciju da će se upustiti u glumačku karijeru, što je i iskreno izrazio.

  • Moji roditelji su bili zaposleni u tvornici “Koštana”, gdje su proizvodili obuću i dobivali ulaznice za kazalište kao naknadu za rad. Ipak, te karte nikada nisu iskoristili. Čak ni sada ne pokazuju nikakav interes ni za kazalište ni za moje nastojanje. Nasuprot tome, brat i ja smo zgrabili priliku da idemo na kazališne predstave. S 10 godina doživio sam trenutak prosvjetljenja gledajući predstavu “Moj tata, socijalistički kulak” u kazalištu Kraljevac. Shvatio sam da moj istinski poziv leži u bavljenju glumom.

Promatrajući duboki utjecaj umjetnosti na oblikovanje moje vlastite stvarnosti, prepoznao sam svoju želju da drugima ponudim slično transformativno iskustvo. U gimnazijskim godinama, kao mladić, posvetio sam se glumačkom zanatu i učestvovao u devet uglednih predstava pozorišta „Bora Stanković“ u Vranju. Tijekom srednjoškolskih godina u potpunosti sam se bavila kazališnom sferom, revno sudjelujući u brojnim aktivnostima i preuzimajući sve uloge osim peglanja kostima.

  • Moja predanost kazalištu dovela je do nevjerojatnih ukupno 200 izostanaka; međutim, moj je razrednik prepoznao moj žar i ljubazno mi ispričao moje česte odlaske. Posljedično, uspio sam održati izvanredan akademski uspjeh dok sam kao student demonstrirao svoju marljivost.

Fenomen romantičnih veza obično se naziva ljubavnim životom. Dulje vrijeme glumac i njegova partnerica uživali su u skladnoj zajednici; međutim, na kraju su postigli zajedničku odluku da prekinu svoju vezu. Naime, javnosti nije bio poznat njihov razvod koji se dogodio sedam godina prije. Posljednjih sedam godina, moj bivši suprug i ja nismo imali nikakvih problema, nakon što smo prošli konvencionalni proces razvoda koji je tipičan za većinu pojedinaca.

  • Ovo otkriće glumac je iznio u javnost prije nekoliko godina, a dokumentirano je da su se on i Tatjana vjenčali 2005. Unatoč njihovoj stabilnoj zajednici, čini se da nedostaje jedan element, jer su se navodno suočavali s izazovima u zajedničkom začeću djeteta. Iako smo u četrdesetima, medicinski stručnjaci su Tanju i mene uvjerili da još uvijek imamo značajnu priliku postati uspješni roditelji.

Naš optimistični pogled na ovo putovanje učvršćuje naše uvjerenje da ćemo, ako Tanja ne može zatrudnjeti, ponuditi poticajno okruženje za dijete koje nema prednost odgajanja od strane svojih bioloških roditelja. Naš poriv proizlazi iz naših osobnih težnji i uvjerenja da svaki pojedinac ima pravo na smislen život. Bandović je već ranije artikulirao da obitelj ne određuju samo biološke veze; međutim, nažalost, svoje su putovanje započeli razvodom, a ne posvojenjem.