Susreti neurokirurga s kliničkom smrću bogati su fascinantnim spoznajama. Kao neurokirurg, bio sam skeptičan glede postojanja iskustava bliskih smrti. Odgojen u znanstvenom okruženju kao sin neurokirurga, odlučio sam slijediti očeve stope, naposljetku postavši akademski neurokirurg i predavajući na institucijama poput Harvard Medical School i drugih.
- Moje znanje o moždanoj aktivnosti u trenucima blizu smrti dovelo me do dosljednog uvjerenja da postoje čvrsti znanstveni razlozi iza nebeskih izvantjelesnih iskustava o kojima pričaju pojedinci koji su imali susrete blizu smrti. Mozak funkcionira kao nevjerojatno zamršen, ali vrlo krhak sustav.
Čak i neznatno smanjenje opskrbe kisikom izazvat će reakciju. Nije bilo iznenađujuće da su se pojedinci koji su pretrpjeli značajne traume nakon svojih iskustava vratili neobičnim pričama. Međutim, to ne znači da su doista “putovali”. Iako sam se identificirao kao predani kršćanin, moja je vjera bila više nominalna nego iskrena. Nisam imao kivnosti prema onima koji su htjeli vidjeti Isusa kao nešto više od samo dobrog čovjeka koji je izdržao patnju svijeta. Moje srce je bilo uz pojedince koji su tražili utjehu u ideji Boga koji voli sve.
- Istina, zavidio sam na osjećaju sigurnosti koji su takva uvjerenja nedvojbeno nudila. No, kao znanstvenik, bio sam svjestan da sam ne mogu prigrliti ta uvjerenja. U jesen 2008., nakon jednotjedne kome koja je moj neokorteks učinila neaktivnim, susreo sam se s toliko dubokim iskustvom da mi je dalo znanstvenu osnovu da vjerujem u postojanje svijesti nakon smrti.
- Shvaćam kako moja opravdanja mogu naići na skeptike, pa ću podijeliti svoje iskustvo koristeći obrazloženje i terminologiju znanstvenika, budući da je to moje iskustvo. Prije četiri godine, jednog sam jutra rano ustao, mučen nesnosnom glavoboljom. U roku od samo nekoliko sati, cijeli moj korteks – regija mozga odgovorna za naše misli i emocije, koja temeljno definira našu ljudskost – potpuno je prestala funkcionirati.
Liječnički tim u Općoj bolnici Lynchburg u Virginiji, gdje sam radio kao neurokirurg, dijagnosticirao mi je izuzetno rijedak oblik bakterijskog meningitisa koji pretežno pogađa novorođenčad. Bakterija E. coli infiltrirala se u moju cerebrospinalnu tekućinu i proždirala mi mozak. Kad sam tog jutra ušao u hitnu, vjerojatnost da ću preživjeti u bilo kojem stanju osim vegetativnog već je bila minimalna.
- Sedam dana sam ostao u dubokoj komi, moje tijelo nije reagiralo dok je moj mozak višeg reda radio potpuno offline. Ujutro mog sedmog dana u bolnici, baš kad su moji liječnici razmišljali o prekidu liječenja, iznenada sam otvorio oči. Ne postoji znanstveno obrazloženje za fenomen koji se dogodio dok je moje tijelo bilo u komi, jer je moje svjesno unutarnje ja ostalo živo i aktivno.
Iako su bakterije koje su napadale moj korteks učinile moje neurone neaktivnima, moja se svijest, lišena mozga, odvažila u golemu dimenziju svemira – onakvu kakvu nisam ni zamišljao da može postojati. U prijašnjem stanju prije kome, spremno bih ustvrdio da je takvo što jednostavno nemoguće.
- Međutim, ta dimenzija – u biti ista ona o kojoj pričaju brojni pojedinci koji su prošli kroz iskustva bliske smrti i razna mistična stanja – doista postoji. Stvarno je, a uvidi koje sam stekao iz tog područja doista su me prenijeli u novu stvarnost: stvarnost u kojoj smo daleko više od naših fizičkih oblika i umova, i u kojoj smrt ne označava zaključak svijesti, već jedno poglavlje na ogromnom i duboko uzdižućem putovanju.
