Tijekom izdanja časopisa bivše Jugoslavije “Tražimo najstarijeg Jugoslavena” iz 1978. novinari su u potrazi za Mehom Hadžićem otišli u selo Oraš Planje, udaljeno desetak kilometara od Tešnja. Niste li zaboravili na Mehu, pojedinca koji je sa nevjerovatne 132 godine nosio titulu najstarijeg Jugoslavena?
- Vrijedno je napomenuti da se njegova prehrana sastojala samo od tri specifične namirnice, što je rezultiralo rastom njegovog trećeg niza zuba. Osim toga, odlučio se za konzumaciju određenog pića umjesto vode. Dok su novinari stigli, Meho, vjerojatno najstariji stanovnik Jugoslavije, sjeo je na klupu ispred svoje kuće i počeo se prisjećati vremena kada je selo brojalo samo šest kuća, a Teslić samo jednu.
Kad sam dobio poziv za sudjelovanje u izgradnji pruge Usora – Pribinić, imao sam već preko 30 godina. Međutim, tijekom 1884. godine na putu željezničke pruge prema Tesliću pojavila se prepreka – mlin koji je trebalo ukloniti. Molio sam ih da ne ruše mlin jer nam je to bio izvor života. “Molim vas, razmislite o rušenju ove kuće koja nam daje kruh”, preklinjao sam.
- Bez toga ostat ćemo gladni i nemamo gdje žito mljeti. Ova zabrinutost je tada izražena novinarima. Meho Hadžić rođen je 1848. godine u selu Oraš Planje. Među njegovom braćom i sestrama bili su Mahmut, Muja, Ahma, Fehra i Reja, zajedno s njegovom sestrom Fatimom. Dok ovo pišem, svi su oni odavno preminuli. Mehov otac se zvao Arif, a majka Cura. Njihova su imena izbrisala iz njegova sjećanja. Ajka, njegova supruga, umrla je sedam desetljeća prije pisanja ovog teksta u pedesetoj godini života.
Zajedno su dobili sina Muharema, koji je tragično izgubio život sa nepunih dvanaest godina nakon što se utopio u rijeci Usori. Više od jednog stoljeća Meho Hadžić je radio kao radnik, obavljajući razne poslove poput seoskih poslova i sječe drva, dok je najveći dio svog truda posvetio čuvanju koza. Meho zbog urođene anomalije nije mogao služiti vojni rok, jer mu je lijeva noga bila kraća od desne, pa je morao nositi štap.
- Uzdržavajući se od pušenja i alkohola, držao se stroge dijete koja se sastojala isključivo od kozjeg mlijeka, sira, vrhnja i kisele vode. Dok je čuvao koze na livadama, često je uživao u njihovom mlijeku, vjerujući da je to tajna njegova dugog životnog vijeka. Prema pisanom zapisu, izrastao mu je treći niz zuba. Zanimljivo je da je ovo razdoblje bilo obilježeno dobrim zdravljem za sve uključene.
Pokazujući svoju snagu, samo je zubima bez muke podigao dijete teško 30 kilograma. Pojavila se zabrinutost za njegovu dobrobit. Četiri desetljeća unazad, prema izvještaju publikacije, našao se bez druženja. Svoje gostoprimstvo ukazali su mu Mehmed i Rukija Ćorić, sagradivši mu skromnu nastambu i osvijetlivši okolinu. Davali su mu hranu, odjeću, pa čak i drva za ogrjev. U slučaju snježnih padalina, Mehmed i Rukija bi uredno ustali dva puta tijekom noći da zapale plamen.
- Posmatrajući Mehu, novinarima koji su imali privilegiju da ga upoznaju bilo je vidljivo da odiše osjećajem sreće, gotovo kao da je čeznuo da ponovo posjeti zelene proplanke i ponovo radosno pojuri za kozama. Kako prenosi index.hr, na spomeniku Mehe Hadžića ispisane su godine 1848.-1979., što znači da je preminuo godinu dana nakon objave teksta i da je živio nevjerojatne 132 godine, kako navode noviji izvori i objavljeni tekstovi. Njegov lik je u jednom periodu krasio ambalažu određene marke mineralne vode porijeklom iz Tešnja.
