Po dolasku na parkiralište pronašao sam prikladno mjesto i nastavio ostavljati svoje podatke za kontakt na prozoru s vozačeve strane, zajedno s porukom u kojoj je naznačena moja namjera da se vratim unutar kratkog vremenskog okvira od 5 minuta. Po povratku u vozilo, bilo je nemoguće previdjeti prisutnost svježe poruke koja je ukrašavala vjetrobransko staklo.
Poruka je glasila: “Prekrasno, sada imam i vaše kontakt podatke! Tko će biti hrabar da inicira druženje uz kavu?”. Rukopis je bio nepogrešivo ženstven. U stanju zbunjenosti, odgovorio sam porukom: “Prisutan sam. Možemo se naći, bez obzira na mjesto, a ja ću doći za 20 minuta.” Izlazeći iz vozila, potražio sam utočište u obližnjoj šupi, s nestrpljenjem promatrajući hoće li netko prići autu. Nakon razdoblja čekanja, starica je izašla iz zgrade, stavljajući poruku na vozilo prije odlaska. Zaprepašten, dohvatio sam poruku i proučio njezin sadržaj:
“U nedostatku kontakt broja, kako uopće komunicirati? Dopustite da se okupimo na ovom i tom mjestu točno u 20:30. Očekujem da razumijete moju ulogu Kao vaš susjed, jer me je zamolila da prenesem ovu poruku do ponovnog susreta… Djevojka koja je ostavila poruku na kraju je postala moja žena. Nedavno smo imali priliku vući auto i predložio sam ideju da ostavimo sličnu poruku. Međutim, odgovorila je oprezno, izražavajući zabrinutost zbog mogućeg susreta s nepredvidivom osobom povezanom s vozilom.
Članci koji su danas privukli najviše pažnje su:
Kad sam se jednog dana vratio kući, dočekao me prizor odškrinutih vrata. U stanu sam zatekao nesretan prizor vode koja je curila iz kade, skupljala se na pod i probijala se u hodnik. Zabrinut, odmah sam se obratio majci, ali moji pokušaji da je kontaktiram ostali su bez odgovora.
Tada su me susjedi obavijestili da su je vidjeli vani, u društvu baka, kako sjedi na obližnjoj klupi. Činilo se da je usred svog okupljanja nenamjerno pustila vodu da teče, potpuno silazeći s uma. Obuzeta panikom, žurno sam sišla niza stube samo da bih otkrila kako moja majka vodi neobavezni razgovor s tim ženama. Njihovi su pogledi buljili u mene, kao da ispituju moj razum. Iako je moja majka izvana izgledala normalno, malo su znali za njezinu borbu s Alzheimerovom bolešću i čestim epizodama agresije koje su je pratile.
Um mi je jurio, obuzet mislima da je vratim kući i osiguram joj dobrobit. Shvatila sam da je više ne mogu ostaviti bez nadzora, ali zahtjevi posla nisu mi ostavljali dovoljno vremena da stalno budem uz nju. Razmišljajući o tom konkretnom događaju, postalo mi je potpuno jasno da više ne mogu snositi odgovornost samo brige za svoju majku. Upuštajući se u iskreni razgovor s mojom obitelji, naposljetku smo došli do mukotrpnog zaključka da je preselimo u starački dom.
Ova odluka bila je popraćena velikom emocionalnom boli, jer je bila imperativ za njezinu sigurnost i opću dobrobit. U početku su me izjedali osjećaji krivnje, pojačani prosudbom društva o našem izboru. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, postupno sam uviđao da je ovaj način djelovanja nedvojbeno optimalno rješenje za sve uključene strane. Nakon pažljivog razmatranja opcija, odlučio sam da svoju majku smjestim u ustanovu za profesionalnu njegu gdje dobiva potrebnu podršku. Svjedočenje njezinoj sigurnosti i dobrobiti donosi mi golemo olakšanje. Iako je to u početku možda bila izazovna odluka, sada sam ispunjen srećom znajući da je značajno poboljšala naše živote oboma.
