U današnjem članku vam pišemo na temu suočavanja s posljednjim trenucima života i načina na koje ljudi pokušavaju razumjeti ono što se obično smatra najmisterioznijim dijelom postojanja.
Smrt je, htjeli mi to ili ne, sastavni dio života, ali mnogima ostaje izvor velike nelagode. Upravo zbog toga se ističe jedna medicinska sestra iz Kalifornije, Džuli Mekfaden, koja je čitavu svoju karijeru posvetila tome da te posljednje trenutke učini manje strašnima.
Kao hospicijska sestra, Džuli već godinama radi s ljudima koji se nalaze u završnoj fazi života, a kroz to iskustvo razvila je duboku želju da pomogne i porodicama i pacijentima da taj proces dočekaju s više mira, razumijevanja i snage. Njen pristup je jednostavan: što više znamo o nečemu što nas plaši, to manje prostora ostaje za strah.
Na društvenim mrežama je poznata kao „Hospice Nurse Julie“, gdje svojim blagim tonom i iskrenim pričama uspijeva doprijeti do stotina hiljada ljudi. Mnogi od njih tvrde da su se osjećali sigurnije i smirenije nakon što su čuli kako izgleda prirodni tok gašenja tijela. Iz njenog iskustva izdvojilo se šest znakova koji se najčešće javljaju kada se život približava kraju, a znanje o tim promjenama porodicama često donosi olakšanje jer ih pripremi na ono što dolazi.
- Prvi znak o kojem Džuli govori jeste pojava neobjašnjivih oscilacija tjelesne temperature. Primijetila je kako mnogi pacijenti iznenada dobiju osjećaj groznice ili naglog hlađenja, iako se uzrok tome ne može precizno odrediti. Ona smatra da je riječ o prirodnoj posljedici toga što organizam postepeno gubi sposobnost regulacije toplote. Tako osoba može tražiti pokrivač jer joj je hladno, dok se istovremeno na dodir osjeća kao da joj je tijelo pregrijano. Ovo je jedan od trenutaka koji porodice često zbune, ali je zapravo sasvim uobičajen dio procesa.
Drugi znak koji se javlja jeste duboka nesvjesnost. Kako se tijelo gasi, mozak ulazi u stanje u kojem se osoba vrlo rijetko ili uopšte ne budi na podražaje koji su ranije bili dovoljni da ih razbude. Ponekad može izgledati kao da se nakratko trgne, ali bez mogućnosti da se otvore oči, uspostavi kontakt ili izgovori riječ. Džuli naglašava da se ne radi o patnji, nego o prirodnom prelasku u stanje u kojem tijelo štedi posljednje rezerve energije.
Treći pokazatelj koji porodice obično emotivno pogodi jeste prestanak uzimanja hrane i tečnosti. Džuli vrlo smireno objašnjava da tijelo u takvom trenutku više ne traži ono što mu nije potrebno. Kako dani prolaze, potreba za hranom se gasi, a kada osoba potpuno uroni u nesvjesnost, želja za jelom nestaje u potpunosti. Iako porodice instinktivno žele nahraniti i napojiti svoje voljene, važno je razumjeti da to nije izraz odustajanja, nego prirodna reakcija oslabljenog organizma.
Četvrti znak koji se često primijeti jesu promjene na koži. Boja može postati sivkasta, ljubičasta ili poput mramora, posebno na stopalima, rukama i koljenima. Ova pojava djeluje dramatično, ali je jednostavno posljedica toga što cirkulacija slabi, a krv se povlači prema unutrašnjosti tijela. To je vizuelni pokazatelj da se organizam fokusira na održavanje najosnovnijih funkcija.
- Naredna promjena dešava se na licu. Pred kraj života mišići koji drže oči i vilicu zatvorenima gube snagu, pa se oči mogu djelimično otvoriti, a vilica lagano opustiti. Ovo je jedan od momenata koji porodicama zna biti posebno težak jer mijenja način na koji vide voljenu osobu. Ipak, Džuli uvijek iznova naglašava da to nije znak patnje, već samo prirodna posljedica opuštanja mišića koji više nemaju snagu da održavaju napetost.
Posljednji znak koji navodi jeste promjena disanja. Kako tijelo gubi sposobnost gutanja, pljuvačka se može nakupljati u grlu, stvarajući karakterističan zvuk koji neki zovu „smrtni ropac“. Iako zvuči teško i uznemirujuće, važno je zapamtiti njene riječi: osoba koja leži ne guši se. Disanje može postati nepravilno, s brzim udasima koje prate duže pauze, ali i to je dio prirodnog procesa kroz koji tijelo prolazi.
Džuli kroz svoj rad nastavlja voditi ljude kroz ove trenutke sa željom da strah pretvori u razumijevanje. Smatra da je znanje najveći izvor mira, jer onome ko ostaje daje osjećaj da nije bespomoćan u situaciji koju ne može promijeniti. Njena misija je jednostavna, ali duboka: pomoći ljudima da se manje boje nečega što je dio svakog života.
Za mnoge porodice upravo ovakva objašnjenja donose ono što im je najpotrebnije — tiho prihvatanje i osjećaj da u posljednjim trenucima nisu sami
