U trenutku kada su Larisa i njen suprug Vladimir 24. avgusta ušli u avion na aerodromu Komsomolsk na Amuru, nisu mogli ni naslutiti da će to biti njihovo posljednje zajedničko putovanje. Njihovi planovi, snovi i svakodnevna stvarnost srušili su se u djeliću sekunde.
Dana 24. avgusta, naizgled običnog dana u sovjetskom gradu Komsomolsk na Amuru, bračni par Larisa i Vladimir ukrcali su se na let 811, nimalo sluteći da će to putovanje zauvijek promijeniti njihove živote. Nisu mogli ni zamisliti da će samo nekoliko trenutaka nakon poletanja njihovi snovi, planovi, i čitava budućnost biti izbrisani u jednom trenu.
Tog kobnog dana, visoko na nebu iznad Sibira, dogodila se tragedija epskih razmjera. Putnički avion s 38 putnika i članova posade sudario se s vojnim bombarderom TU-16, koji se velikom brzinom približavao. Vojna letjelica se, prema kasnijim saznanjima, kretala tolikom brzinom da drugi avioni u zoni nisu imali vremena ni reagirati. Sudar je bio trenutak užasa – silovit, razoran, bez milosti. Većina putnika stradala je na mjestu, a ostali su utonuli u pakao vatre, metala i šoka.
„U trenutku sudara, kao da je neko samo otkinuo krov s aviona. U sekundi smo ostali bez krila, bez kontrole. Čuli su se samo vrisci, lomovi, krikovi koji paraju dušu“, prisjeća se Larisa, sada jedina preživjela tog stravičnog događaja. „Okrenula sam se prema svom mužu. Bio je mrtav. U tom trenutku bila sam uvjerena da ću i ja umrijeti. Nije mi preostajalo ništa drugo nego čekati kraj.“
U tim posljednjim trenucima svjesnosti, dok je avion gubio visinu i pretvarao se u komade metala koji padaju ka tlu, Larisa se sjetila scene iz jednog filma o avionskoj nesreći – djevojčice koja pada iz aviona i preživljava pad u džunglu držeći se za sjedište. „Tada sam odlučila – moram pokušati. Moram ublažiti pad. Moram ostati svjesna i držati se. Možda imam šansu.“
Držeći se za sjedište, Larisa je sa dijelom olupine padala punih osam minuta. Osam beskonačnih minuta, u kojima je svaka sekunda mogla biti posljednja. Vjetar joj je šibao lice, bol je bila neizdrživa, a svijest je dolazila i odlazila. Tik prije samog udara o tlo, pojavila su se krošnje gustog sibirskog drveća koje su amortizovale pad. A onda – mrak.
- Sljedeće čega se sjeća jeste trenutak buđenja. Otvorila je oči i zatekla najpotresniji prizor – tijelo njenog supruga Vladimira ležalo je nedaleko, svega nekoliko metara od nje. „Izgledao je kao da me čeka. Kao da je znao da će me morati ostaviti, ali nije htio otići bez posljednjeg pogleda.“ Larisa je bila povrijeđena, u šoku, ali živa – jedina među desetinama putnika.
Sljedeća dva dana provela je izgubljena i sama u divljoj sibirskoj šumi. Bez hrane, bez orijentacije, ranjena i dezorijentirana, pokušavala je pronaći pomoć. Sati su prolazili sporo, a nada je sve više gasnula. Trećeg dana, kada je već gotovo izgubila vjeru u spas, slučajni ribar pronašao ju je na obali jedne rijeke.
„Nisam mogla vjerovati kada mi je rekao da me je porodica već sahranila. Grob mi je bio iskopan, sve zbog spiska putnika koji je objavljen. Mislili su da sam mrtva.“ Njena porodica već je tugovala, opraštala se od nje u tišini, jer sovjetske vlasti nisu dopuštale javnu žalost, niti komemoracije.
Sama nesreća nije bila zabilježena u tadašnjoj štampi. Sovjetska tajna policija – KGB – odmah je zataškala incident. Nije bilo izvještaja, nije bilo vijesti, nije bilo službenih podataka. Porodicama žrtava naređeno je da šute. Larisa je, nakon dolaska u bolnicu, bila pod strogim nadzorom. Njenu sobu su danonoćno čuvali uniformisani muškarci, a rodbini i prijateljima zabranjen je svaki kontakt. „Mojoj majci su čak savjetovali da ne govori ništa nikome“, prisjetila se Larisa.
Godinama kasnije, tek početkom 2000-ih, kada su sovjetski arhivi počeli da se otvaraju, otkriveni su pravi razmjeri tragedije. Službeni podaci potvrdili su da se zaista dogodio sudar dva aviona, te da je gotovo cijeli događaj bio izbrisan iz javne memorije.
- Larisa je nosila fizičke i emocionalne ožiljke dugo nakon nesreće. Ipak, uspjela je preživjeti ne samo pad, već i sve što je uslijedilo – ignorisanje, šutnju, tugu, izolaciju. Godinama kasnije, uspjela je obnoviti svoj život. Rodila je sina, pronašla novu snagu u sebi i nastavila dalje.
Danas, kada pogleda fotografije nastale godinama nakon nesreće, nevjerovatno je koliko je preživjela. Njen pogled nosi dubinu koju imaju samo oni koji su gledali smrti u oči – i preživjeli.
„Mislim da je vojska bila odgovorna. Znali su da putnički avion leti tom rutom, ali su to ignorisali. Platili su svi osim njih“, rekla je Larisa tiho. Danas, svakog 24. avgusta, ne osjeća samo tugu – osjeća i zahvalnost, ali i tihu, duboku bol. „Tog dana slavim svoj drugi rođendan. Ostala sam živa, ali dio mene – onaj koji je sjedio pored mog muža – još uvijek je tamo. Još uvijek nije sletio. I vjerujem da nikada neće.“
